John Bowbly (1969) prvi je naglasio važnost emocionalne povezanosti koja se razvija između novorođenčeta i njegovog primarnog skrbnika te definirao privrženost kao jaku afektivnu vezu uspostavljenu između djeteta i primarnog skrbnika, najčešće majke.
U situaciji stresa, djeca i odrasli imaju tendenciju tražiti podršku i sigurnost bliske osobe, svoje sigurno mjesto. Kada se ne mogu sami nositi s raznim izazovima okoline, sigurna baza predstavlja i početnu točku iz koje pojedinac proučava okolinu i razvija svoje kompetencije. Posljednjih godina prošireno je shvaćanje privrženosti, pri čemu ona uključuje sve značajne odnose tijekom života, a definira se kao trajna veza koja uključuje jedan sveopći osjećaj sigurnosti, povjerenja, pozitivne komunikacije, prihvaćanja i podržavanja u bliskim odnosima. Od pedesetih godina 20. stoljeća pa sve do današnjih dana, privrženost se od početnog koncepta koji se koristio primarno za opis emocionalne veze između dojenčeta i majke proširio u širi koncept koji ima značaj za razumijevanje ponašanja pojedinca tijekom cijelog životnog vijeka.
Privrženost se kao duboka i trajna emocionalna veza s osobom koja skrbi o djetetu, stvara u prvim godinama života, a najčešće kroz interakciju djeteta s majkom, ukoliko je majka osoba koja najviše brine o djetetu. Svako se dijete rađa s određenim temperamentom i ima svoje specifične karakteristike ličnosti koje mogu biti i biološki uvjetovane, međutim daljnji emocionalni razvoj djeteta, uvelike će ovisiti o brizi i zaštiti koju je dijete imalo, ili pak nije u najranijoj dobi. Kvaliteta privrženosti koju je dijete razvilo u najranijoj dobi, ima utjecaja na stvaranje kasnijih bliskih odnosa s vršnjacima, ali isto tako i u partnerskim odnosima. Da li će se dijete osjećati sigurno u odnosu s važnim osobama, ovisit će o razini povezanosti, topline i brige koju važne osobe pružaju djetetu.
Što je potrebno djetetu da razvije sigurnu privrženost?
Kako bi se razvila zdrava emocionalna veza između djeteta i roditelja, odnosno skrbnika, potrebna je interakcija djeteta s figurom privrženosti jer će na taj način dijete steći emocionalnu povezanost koja će biti temelj za uspostavu kasnijih emocionalnih veza u životu. Ukoliko je kod djeteta došlo do uspostavljanja odnosa privrženosti, ono će postojati i u situaciji kada figura privrženosti nije dostupna.
Odnos rane privrženosti predstavlja temelj na koji se nadovezuju svi kasniji odnosi u životu – prijateljski, partnerski, odnos s vlastitom djecom. Kako će se roditelj/skrbnik odnositi prema svojem vlastitom djetetu uvelike je povezana s ranim djetinjstvom osobe koja brine o djetetu. Istraživanja su pokazala da se stil privrženosti međugeneracijski prenosi u čak 70 % slučajeva (Buljan Flander i sur., 2018).
Sigurna privrženost može osigurati kvalitetniji odnos s vršnjacima, bolju prihvaćenost u društvu, uspješni razvoj i integraciju socijalnih vještina, a u odrasloj dobi dugotrajnije i sigurnije emocionalne i prijateljske veze. S druge strane, izbjegavajuća privrženost u najranijoj dobi može rezultirati problemima u školskoj dobi poput sklonosti depresiji ili agresivnosti, a u odrasloj dobi izbjegavanjem emocionalnih odnosa. Izbjegavajuća privrženost također se povezuje s neprijateljskim stavom prema drugima, antisocijalnim stavovima i ponašanjem, kao i socijalnom izolacijom.
Kada se razvije sigurna privrženost kod novorođenčeta, ona će voditi u siguran put razvoja samoregulacije kod djece, njihov se živčani sustav umiruje, a to će se dogoditi svaki puta kada će skrbnik dosljedno odgovoriti na neku potrebu djeteta, primjerice kada je dijete gladno ili kada mu treba promijeniti pelenu. Samoregulacija će biti osobito važna vezano uz kasnije nošenje sa stresom i izazovnim životnim situacijama. Sigurno privržena djeca osjećaju slobodu prilikom istraživanja okoline jer znaju da postoji sigurna baza u koju se mogu vratiti.
Ono što je također važno za razumjeti jest to da je fizički kontakt s djetetom važan, međutim isto ne znači da se roditelj ne smije odvajati od djeteta. Dijete postepeno mora osjećati dovoljno slobode za samostalnost u skladu s razvojnom dobi i potrebno je da se odvaja od svojih roditelja kako bi istražilo okolinu.
Kakve simptome u ponašanju mogu ispoljavati djeca koja su tijekom svog odrastanja naučila da ljubav “boli”?
Oni mogu biti nepovjerljivi u odnosu prema drugima, nedostaje im samopoštovanja, ne poštuju autoritete, nisu u mogućnosti pronaći uzrok zašto se ponašaju na određeni neprihvatljiv način ili zašto osjećaju to što osjećaju. Kada dijete doživi neko od traumatskih iskustava, može se dogoditi da izgubi sustav znatiželje jer se kod traume dijete dominantno fokusira na preživljavanje i strah. Takva djeca naučila su se koristiti vlastitim repertoarom ponašanja koji im je u najranijoj dobi osigurao “preživljavanje” u svakom smislu.
Na koji način roditelj može poticati razvoj sigurne privrženosti u odnosu s djetetom?
U kontekstu razvoja sigurne privrženosti, važno polazište s kojeg svaki roditelj može krenuti, odnosi se na pitanje što je ono što mom djetetu treba i čije potrebe zadovoljavam ovime što mu pružam. Što za moje dijete znači bliskost, što njemu/njoj daje osjećaj sigurnosti, što mu treba? Što treba meni kao roditelju da znam prepoznati, razumjeti, istražiti potrebe svog djeteta? Promatrajte svoje dijete, budite s njim u kontaktu, istražujte, osluškujte…Ako ne uspije iz prve, imajte razumijevanja za sebe, vaša beba vam neće zamjeriti. Kada vidite da vam je teško, ponestaje vam kapaciteta, pozovite nekoga i pobrinite se za svoje potrebe jer kad ste vi ok, i vaše dijete će biti ok.
“Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Obiteljskog centra Područne službe Koprivničko-križevačke”