Već niz godina u Knjižnici i čitaonici Pitomača sve čitatelje i goste dočekuje nasmijana Irena Gavrančić.
U knjižnici je najprije volontirala, zatim se u njoj zaposlila, a nakon nekoliko godina preuzela je funkciju ravnateljice koju je obnašala punih sedam godina. Trenutno je na poziciji knjižnjičarke tehničarke.
Irena je inače visoko slabovidna osoba s preostalih dva posto vida.
– Svi koji me znaju, znaju da sam od rođenja visoko slabovidna osoba. Pa ipak, mnogi kad me upoznaju na prvu to ne bi rekli jer nikad nisam dopustila da mi moja slabovidost bude prepreka ili da me definira kao osobu – ističe omiljena pitomačka knjižničarka.
Osnovnu školu završila je u Pitomači, a srednju u Centru Vinko Bek u Zagrebu, sve s odličnim uspjehom. Za školske dane ju, kako ističe, vežu samo dobre uspomene i iskustva.
– Zapravo uvijek bila otvorena i iskrena. Nisam željela nikakav povlašteni tretman pa sam zamolila učitelje da čitaju naglas ono što pišu na ploči, a pomagali su mi i prijatelji iz razreda – rekla je Irena.
Dodala je kako je Centar Vinko Bek za srednjoškolsko obrazovanje izabrala jer smatra da u manjoj sredini kao što je njezino rodno mjesto ne bi imala toliko mogućnosti da razvija svoje potencijale.
– Išla sam na brojne dodatne aktivnosti i grupe. U sklopu škole imali smo i dvoranu i teretanu i kuglanu, jednostavno velik izbor koji sam iskoristila u potpunosti – kaže Irena.
Okušala se i u veslanju, a uspješno se bavila i kuglanjem u kojem je nastupala za Organizaciju slijepih Virovitičko-podravske županije. Osvajala je brojne medalje, no sa sportom se morala oprostiti zbog operacije mrene.
– Liječnici su mi rekli da je nakon operacije prevelika opasnost za ostatak mog vida ako se nastavim baviti sportom pa sam morala odustati jer nisam htjela riskirati zdravlje – sa žaljenjem se prisjeća Irena.
No, dodaje, učinila je to dostojanstveno, osvajanjem zlatne medalje.
– Povratkom u rodnu Pitomaču započela je i moja potraga za poslom. Kako sam još za vrijeme škole bila na praksi u lokalnom komunalnom poduzeću, svi su znali da postoji jedna Irena Gavrančić koja slabije vidi, ali odgovorno i pedantno izvršava svoje obaveze – govori Irena te dodaje kako je dobila veliku podršku lokalne zajednice i načelnika općine.
U knjižnici je najprije volontirala, a kada je raspisan natječaj za ravnatelja knjižnice, nije dvoumila.
– Ukazano mi je veliko povjerenje da budem na poziciji ravnateljice knjižnice na kojoj sam bila punih sedam godina. Zbog zakonskih propisa više nisam na toj funkciji, no i dalje obavljam sve poslove vezane uz nabavku građe, rad s korisnicima i organizaciju događanja kojih u knjižnici ima napretek – ponosno ističe Irena.
U knjižnici se, kako kaže, osjeća kao doma, a izvrsno poznaje cjelokupni knjižni fond od 20.000 knjiga.
Irena je već četiri godine u sretnom braku, a suprug Dalibor i njena obitelj su joj, naglašava, najveća podrška u svemu što radi.
– Svima bih poručila da vjeruju u sebe i rade na sebi, jer ako ne vjerujemo u sebe, teško da će itko drugi vjerovati u nas. Treba otvoreno govoriti o onome što jesmo i vidjet ćete koliko su vam ljudi otvoreni. Nitko u životu ne može sam, bez podrške dragih i bliskih ljudi. Svojim primjerom treba razbijati predrasude – zaključila je Irena.
Tekst: Martina Sabađija Buđak
