Svjetski je dan izbjeglica. Obilježava se svake godine 20. lipnja s ciljem podizanja svijesti o teškoj situaciji u kojoj se nalaze ljudi diljem svijeta koji su prisiljeni napustiti svoje domove zbog straha od proganjanja.
Prema podacima UNHCR-a, u svijetu je trenutno 65,6 milijuna prisilno raseljenih osoba, a među njima su i Ala iz Harkova i Alexander, Anna i Bogdan iz Mariupolja koji su svoj privremeni dom pronašli u malom podravskom gradu Đurđevcu u Hotelu Picok.
Ala je stigla sa svojom osmogodišnjom kćerkicom u ožujku.
– Harkov je bio moj najdraži grad, bio je moj dom. Svakodnevno sam slušala bombardiranje, a te strašne zvukove slušala je i moja kći. Bilo je jako teško ostati ondje. Odlučile smo otići. Moj suprug i moji roditelji su ostali. Oni nisu mogli otići, a ja sam željela spasiti kći stoga smo jednostavno otišle – govori nam Ala.
Bio je to dugačak, težak i naporan put. Dio puta išle su vlakom, a dio autobusima ni ne znajući kuda idu.
– Nismo planirale doći ovdje, samo smo išle. Bila je to čista sudbina da smo dobile karte za Hrvatsku. Volim ljude ovdje, svi su divni, svi žele pomoći, a grad je jako lijep. Imamo sve što nam treba. Nitko ne zna koliko dugo ćemo ostati ovdje, ništa ne možemo planirati. Ako sve bude u redu, svi će se htjeti vratiti svojim domovima u Ukrajinu. Želim da sve stane. To je sve – ispričala nam je Ala koja je u svakodnevnom kontaktu sa svojim suprugom i roditeljima koji kažu da je tamo jako opasno i da se nikako ne mogu vratiti.
Najdivnije riječi o svom rodnom gradu imaju i Alexander i Anna koji su u Đurđevac stigli sa sinom Bogdanom.
– Prije rata Mariupolj je bio predivan grad, a nakon 24. veljače sve je krenulo po zlu, počeo je rat. U to vrijeme radio sam na terenu izvan Ukrajine, a moja supruga i sin bili su u Mariupolju. Jednom tjedno uspjeli smo se čuti, no naposljetku su uništene internetska i telefonska mreža i mjesec dana nisam čuo apsolutno ništa. Jedino sam čitao vijesti, a vijesti su bile jako loše. Grad je bio uništen, bombardiranje je trajalo po cijele dane, moja žena i sin to su sve gledali i osjećali, šteta je bila ogromna. Bombardirali su dio po dio, nije bilo struje, plina, vode, kuhali su na otvorenom. Sin i žena vidjeli su poginule ljude, vidjeli su previše – prisjeća se Alexander.
Ističe da je njegov dom potpuno uništen, ali je zahvalan što su njegova supruga i sin uspjeli otići odande. Njegovi roditelji ostali su u Kijevu.
– Čitamo vijesti svaki dan i srce mi se slama, previše je ružnih vijesti. Prijatelji su mi poginuli, ujak mi je poginuo, jako je teško – istaknuo je Alexander.
Planiraju ostati u Hrvatskoj. Đurđevac im se sviđa, govore nam kako je to malen, ali miran grad.
– Dobro se osjećamo ovdje. U hotelu imamo sve što nam treba, a ljudi su divni. Stari grad je tih i prijateljski. Šećemo Borikom, opuštajuće je, sin ide u školu, povezao se s drugom djecom, to je dobro za njega. Ljudi su predivni, drago mi je što smo došli ovdje, pružili su nam puno ljubavi i na tome im hvala – zaključio je Alexander.
U Đurđevcu i okolici je više od 70 osoba iz Ukrajine, toliko ih je i u Koprivnici, dok ih je u Križevcima 20-ak.
Podaci su to koje nam je rekla predsjednica Gradskog društva Crvenog Križa Đurđevac Dubravka Jaković čiji su djelatnici i volonteri od samih početaka na raspolaganju raseljenim osobama iz Ukrajine.
– Najburnije i najstresnije bilo je s njihovim dolaskom 9. ožujka. Trebalo je ljude prihvatiti i odjenuti jer neki su stigli doslovno s jednom vrećicom. Smješteni su u Hotel Picok i tamo im je osigurana hrana, no trebale su im osnovne higijenske potrepštine, a najvažnije od svega bilo je pružiti im psihosocijalnu podršku. Mnogi su došli neispavani, u teškom psihičkom stanju i tu smo veliku zadaću imali mi kao Crveni križ, kolegice iz Centra za socijalnu skrb i naši zdravstveni djelatnici koji su odmah uskočili. Neki su završavali na hitnoj zbog prevelikog umora, neki su dehidrirali. Kad su stigli imali smo nekoliko osoba zaraženih koronavirusom koje smo izolirali, dolazili smo k njima i pomagali im – objasnila je Jaković.
Kazala je da su zahvalni sugrađanima koji su se uključili čim je Crveni križ uputio apel i donirali odjeću, obuću i higijenske potrepštine. Uključile su se i osnovne škole i đurđevački gimnazijalci koji su volontirali u Hotelu Picok.
– Oni su jako zahvalni, susretljivi, dobronamjerni, vole razgovarati, podružiti se. Posjećujemo ih, kupujemo što im treba prema popisu. Djeca su prošla učenje hrvatskog jezika, polaze školu, ne sve predmete, one koje mogu pratiti – zaključila je i zahvalila svima koji pomažu.
Tekst pripremili Adela Zember i Božidar Kovač.
