Vinko Zember, legenda koprivničkog sporta, istaknuti sportski i školski djelatnik, napustio nas je danas u 91. godini života.
Zember je rođen 27. prosinca 1930. godine u Koprivnici, 1957. godine diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu iz grupe predmeta Fizički odgoj – Zemljopis, a dvije godine ranije postaje instruktor nogometa.
Bio je dugogodišnji sportski djelatnik i direktor Osnovne škole Đuro Ester. Punih 11 godina, do mirovine, obnašao je dužnost ravnatelja, tada direktora, Osnovne škole Đuro Ester gdje je između ostalog i odgajao mnoge generacije koje su ga i mnogo godina kasnije pozdravljale na ulici sa smiješkom na licu i razmijenile s njim pokoju riječ. Osim što je s ponosom i odgovornošću bio direktor, Koprivničanke i Koprivničanci, oni mlađi i oni stariji, pamte ga kao sportsku legendu, kao čovjeka koji je ostavio značajan pečat u koprivničkom sportu.
Pa počnimo najprije sa ženskim rukometom. “Kada su u ranu jesen 1955. godine koprivničke gimnazijalke pod vodstvom svoga nastavnika Vinka Zembera, na prašnjavom igralištu pokraj škole, započele prve rukometne korake, ni slutile nisu da će desetak godina kasnije Koprivnicu nazivati ‘gradom juha i rukometa’, da će RK Podravka postati jedan od najznačajnijih simbola grada, ponos i miljenik velikog broja navijača i simpatizera kluba”, napisao je Marijan Domović 2000. godine u knjizi “Rukometni klub Podravka 1955.-2000.”.
Službene internetske stranice Rukometnog kluba Podravka Vegeta pišu da je prva utakmica ženskog rukometa u Koprivnici odigrana 4. prosinca 1955. godine. Pod vodstvom nastavnika Vinka Zembera koprivničke gimnazijalke osnovale su klub. Prvu utakmicu ekipa, tada imena Ivo Marinković, odigrala je utakmicu protiv Grafičara iz Bjelovara, a rezultat je bio 7:4. Nadalje, prvu službenu utakmicu ekipa Ivo Marinković igra u Koprivnici 1. travnja 1956. godine također pod vodstvom trenera Vinka Zembera. Nakon Zembera, klub pod vodstvom Vladimira Ščrbeka mijenja ime u Partizan, nakon Ščrbeka za trenera dolazi Josip Samaržija i nakon nekoliko godina pod njegovim vodstvom mijenja ime u Podravka.
No, nije Zember udario temelje samo ženskom rukometu u Koprivnici, zaslužan je i za muški rukomet. “Godine 1954/55. počeo je na gimnaziji raditi Ivica Kušek i on je udario temelj muškog rukometa u Koprivnici. Nakon godinu dana vođenja muške rukometne momčadi otišao je u vojsku, a ja sam došao na njegovo radno mjesto. Preuzeo sam od njega mušku momčad i trenirao sam je dvije godine u sezonama 1955/56. i 1956/57. U istom razdoblju formiram žensku ekipu. Trenirao sam oba sastava do 30. lipnja 1957. godine, do odlaska u vojsku. Nakon godinu dana Kušek se vratio iz vojske i uključio u momčad kao igrač. S obzirom na to da je istodobno igrao nogomet u Nogometnom klubu Slaven, dogovorio sam se s njima da mu se dozvoli povremeno igranje jednog poluvremena, kako bi bio sposoban odigrati utakmicu i za Slaven”, Zemberove riječi svojevremeno prenosi Koprivnička sportska povijest.
Osim rukometa, veliki je obol dao i koprivničkom nogometu. Nogometom se u NK Slavenu bavio od 1945. do 1960. godine. Bio je trener nogometne pionirske škole nogometa NK Slaven. U sklopu obilježavanja 110. obljetnice osnivanja Nogometnog kluba Slaven i 20. godišnjice ulaska Slaven Belupa u Prvu hrvatsku nogometnu ligu početni udarac izveo je legendarni i najstariji igrač Slavena Vinko Zember.
Zember je bio izuzetno angažiran i u društveno-sportskim organizacijama Grada i općine te je s kolegama nastavnicima bio pokretač mnogobrojnih sportskih aktivnosti u školama, Gradu i općini. Aktivno je radio s omladinskom brigadom na izgradnji sportskih objekata u Koprivnici kao što su primjerice Gradski stadion, igralište kod Osnovne škole Antun Nemčić Gostovinski, ali i ono pokraj Osnovne škole Đuro Estere, na kojem se danas gradi sportska dvorana.
Zember je u život škole, koprivničkog sporta, ali i grada Koprivnice općenito, utkao svoje najbolje godine, predanim radom poklonio cijelo svoje biće, svoje sportsko znanje i životne mudrosti.
Do prije nekoliko godina viđali smo ga na biciklu, a stalan gost bio je i na koprivničkim bazenima. Jutarnja tjelovježba u kupaoni bila je neizostavna, no godine su učinile svoje pa se pod posljednje dane okrenuo hodanju. Uvijek u formi, uvijek nasmijan, spreman na šalu, zanimljivu anegdotu iz života – takvog ćemo ga pamtiti.
