Udruga za terapijsko jahanje Osmijeh jedna je od rijetkih specijaliziranih udruga u Hrvatskoj koja je nastala kao rezultat dugogodišnjeg iskustva u bavljenju terapijskim jahanjem u svrhu rehabilitacije djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.
Udrugu su u ožujku 2016. godine pokrenule Valentina Kavur i Petra Čolig Šarić na inicijativu koprivničke Udruge za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama Latice, a terapijsko jahanje provode na terenima Ergele Galop u Peterancu. Prvi projekt s kojim je sve i započelo nazvan je “Terapijskim jahanjem do osmijeha djece”, a njime su provedene terapije na konju za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Udruga trenutno na raspolaganju ima tri kobile koje uspijeva financirati uz pomoć lokalne zajednice.
Zašto je jahanje toliko važno, rekle su nam majke djece s teškoćama u razvoju koje prve mogu primijetiti promjene kod svoje djece.
Jedna od majki s kojom smo popričali o spomenutoj temi je Sanja Jantolek. Njezinoj kćeri Heleni ovo je jedina terapija koju polazi zbog toga što joj ona najbolje odgovara i uz nju najbolje napreduje.
– Kći mi je uz pomoć terapijskog jahanja prohodala s pet godina. Ta je terapija najbolja za balans, mir djece i njihovo psihološko stanje – kazala je majka Sanja.
Helena je išla na fizikalne terapije u Koprivnicu, no zbog epidemije koronavirusa, one su otkazane. Ujedno polazi i Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Podravsko sunce u kojoj ima kineziterapiju, ali samo jednom tjedno, što joj nije dovoljno.
– Obavezno ju vodim na jahanje koje joj jako pomaže i bolje je od fizikalnih terapija. Jednom tjedno terapijskog jahanja je kao tri fizikalne terapije – objasnila je Helenina majka.
Druga majka s kojom smo popričali o ovoj temi je Sonja Grošek, čija kći Hana također polazi terapijsko jahanje i to u dva termina po 20 minuta. Iako vremenski malo, i to jako puno znači.
– Jako smo zadovoljni terapijskim jahanjem. Bilo bi dobro da moja kći ima češće termine, ali ne stigne zbog škole, a ima i puno ostale djece i roditelja koji su zainteresirani za tu vrstu terapije. Hana je također išla na terapije u Koprivnicu, ali su zbog koronavirusa obustavljene. Kod kuće vozi bicikl pa i to u jednu ruku pomaže – kazala je majka Sonja.
Nevenka Fuchs, predsjednica udruge osoba s intelektualnim teškoćama Latice, također je majka djeteta s teškoćama u razvoju.
– Stvarno bih pohvalila ovu vrstu terapije, moj sin Petar polazi terapijsko jahanje već 14 godina. On je dijete s cerebralnom paralizom i ne hoda. Jahanjem dobiva osjećaj kretanja i to mi je vrlo važno kod rehabilitacije jer pokušavamo dobiti njegovu vertikalizaciju i kako bi se postavio na noge, važan je njegov trup. Jedino na konju možemo dobiti jačanje tih mišića koji su neophodni da se vertikalizira i može uspravno sjediti i stajati. Terapija koju dobivamo jahanjem je jedina terapija koja nam to sve omogućuje – istaknula je majka Nevenka.
Terapije ne djeluju samo na fizičko stanje djeteta, već i psihološko.
– To su vrlo emotivna djeca i oni vole taj dodir sa životinjama i kao da jedni druge osjećaju na neki način i prihvaćaju. Često djeca dođu na jahanje nervozna i napeta, ali su nakon jahanja vidno opuštenija i sretnija. Jedino što smo zadržali od ostalih terapija je ona kod fizijatra jer je sve ostalo obustavljeno, ali fizioterapiju moramo i mi roditelji odrađivati s našom djecom kako ne bi došlo do atrofiranja mišića – zaključila je predsjednica Udruge Latice Nevenka Fuchs.
Tekst pripremile Sonja Barčanec i Tea Jurković.
