Galovićeva jesen broji svoju 27. godinu, a prvi gost festivala bio je Matija Ivačić.
Matija Ivačić rođen je u Koprivnici 1984. godine, godine 2008. diplomirao je komparativnu književnost te češki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2014. godine. Docent je na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti, Katedri za češki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodi s češkog jezika te je član uredništva književnog časopisa Artikulacije. Povod za razgovor je njegova knjiga bohemističkih kritičkih prikaza “Mapiranje dobitaka” koja je nedavno objavljena u nakladi Umjetničke organizacije Artikulacije, predstavljanjem koje je započela 27. Galovićeva jesen.
Kako to da ste svojevremeno odabrali studij bohemistike, je li već u to vrijeme postojala kakva poveznica s češkom kulturom i što vas je to kasnije privuklo da ste češki jezik odabrali kao svoj životni poziv?
To je nekako došlo samo od sebe. Dugo sam razmišljao što upisati, bio sam već gotovo očajan, i onda sam u jednom trenu, ni sam ne znam kako, jednostavno odlučio da to uz komparativnu književnost mora biti češki jezik i književnost. Možda je tome kumovalo gimnazijsko putovanje sa školom u Prag, koji me se zbilja dojmio, kao što me se, naravno, dojmilo i glasovito češko pivo. I jezik, jezik mi je bio skroz simpatičan, nekako topao, prijateljski. A onda, kad sam upisao studij, i kad sam se na prvoj godini ugrubo upoznao s češkom književnošću, kad sam shvatio koliko je tu sjajnih autora i sjajnih djela, počeo sam mahnito čitati, to je jednostavno bila ljubav na prvi pogled, a ta ljubav traje do danas. Na četvrtoj godini dobili smo kolegij na kojem se intenzivno prevodilo i tad sam shvatio da želim biti prevoditelj. Počeo sam čak i nešto samostalno prevoditi, onako sam za sebe, za ladicu, i shvatio da će mi to biti životni odabir, ili barem jedan od životnih odabira – biti prevoditelj. I tako sam dvije velike ljubavi – češku književnost i prevođenje – objedinio i počeo prevoditi češku književnost. To je ljubav koja je cjeloživotna. Dalje je sve išlo nekim prirodnim tijekom: zaposlio sam se kao asistent na Katedri za češki jezik i književnost, počeo objavljivati prve književne prijevode, prve kritičke prikaze čeških djela…
U vašoj novoj knjizi “Mapiranje dobitaka” donosite nam 23 kritike knjiga čeških autora objavljenih u Hrvatskoj, biste li mogli izdvojiti neke od tih knjiga kao posebnu preporuku?
U toj su knjizi kritike brojnih knjiga koje zaista zaslužuju pažnju. Nažalost, mnogo je i onih koje ovdje nisu zastupljene, budući da nisu prevedene na hrvatski. Ili sam ih preveo sam, a o njima nisam mogao pisati kritičke prikaze jer bi se to moglo shvatiti kao neka vrsta agitiranja. Ali ako bih trebao izdvojiti neko djelo, to bi svakako bio roman Zamor materijala Mareka Šindelke, koji je prije dvije godine gostovao u Koprivnici na Galovićevoj jeseni. Osim što je vrlo aktualna, budući da se bavi izbjegličkom krizom, knjiga je sjajno napisana, stilistički izbrušena, kompozicijski promišljena, a u konačnici vrlo potresna. Osim toga, tu je roman Jana Němeca Povijest svjetlosti, romansirana biografija genija svjetske fotografije, inače Čeha Františeka Drtikola, zatim Laku noć, slatko sanjajte živućega klasika češke književnosti Jiříja Kratochvila, izabrane pjesme Františeka Halasa Nigdje i druge pjesme… to su samo neki od vrhunaca češke književnosti.
Možete li nam nešto reći o svojem prevoditeljskom radu, što sve prevodite, koliko ste knjiga do sada preveli, koji su to naslovi, što je trenutno u pripremi?
Prevodim bez predaha. Čak i kad ne prevodim, prevodim, jer prevoditi ne znači samo sjediti za stolom i “prebacivati” riječi/rečenice iz jednog jezika u drugi, prevođenje podrazumijeva i razmišljanje o prijevodu i prevođenju. Ako izuzmemo prijevode objavljene u časopisima, do sada sam preveo devet knjiga, a čekaju me daljnje tri koje su već dogovorene. Tih devet do sada objavljenih prijevoda obuhvaćaju zbilja širok spektar tekstova, kako žanrovski tako i s obzirom na vremensku pripadnost – od čeških klasika Jaroslava Hašeka i Karela Čapeka pa sve do suvremenih autora, od poezije Petra Hruške preko Čapekovih drama pa sve do proze, od romana za djecu Petre Soukupove pa sve do filozofskih spisa glasovitog češkog filozofa Jana Patočke… Trenutno je u tisku roman Pitaj tatu čiji je autor jedan od najvećih čeških prozaika nakon 1989. godine, Jan Balabán. Izvrstan tekst, doduše prilično zahtjevan jer računa na angažiranog čitatelja koji će popunjavati praznine koje postoje u tekstu, ali isplati se uložiti čitateljski napor. Jedan od onih tekstova nakon čijeg se čitanja nešto u tebi promijeni.
Koje knjige se nalaze trenutno na vašem prevoditeljskom stolu?
Planova za budućnost, kao što sam već rekao, ne nedostaje. Čeka me prevođenje kraćeg romana Anđeo Jáchyma Topola, kultnog djela čeških devedesetih, a onda i romana Kukavice Josefa Škvoreckog, jednog od najvažnijih čeških romana druge polovice prošlog stoljeća, ne samo u estetskom, već i u kulturnopolitičkom smislu. Moram spomenuti da imam privilegiju koju ima mali broj prevoditelja u Hrvatskoj, a to je da prevodim isključivo ono što sam izaberem. Drukčiji aranžman, uostalom, za mene bi bio neprihvatljiv, jer prevođenje je mukotrpan i dugotrajan proces, i čini mi se besmislenim provesti godinu dana prevodeći neko djelo koje mi se osobne ne sviđa ili za koje mislim da nije vrijedno prevođenja. Naravno, ta moja pomalo elitistička pozicija ne bi bila izvediva da nemam izdavača (koprivničke Artikulacije) i urednika (Marko Gregur) koji svaki moj prijedlog prihvaća takoreći s oduševljenjem. Imamo sjajan odnos, ne samo profesionalni, već prije svega prijateljski, a to se onda odražava i na knjigama čeških autora koje objavljujemo – kod nas sve ide brzo i gotovo s nevjerojatnom lakoćom, a to ne bi bilo moguće da nismo na istoj valnoj duljini.
Svojevremeno ste bili dobitnik nagrade Ivan vitez Trnski za zbirku pjesama Krhotine, imate li vremena za vlastito stvaralaštvo i može li se očekivati kakva nova autorska knjiga u bliskoj budućnosti?
Da, bilo je to sad već davne 2015. godine, ako se ne varam. Otad se malo toga promijenilo u tom pogledu. Uz znanstveni rad, nastavu, intenzivno prevođenje, kritičarski rad, obitelj…. jednostavno nisam pronašao vremena da se posvetim i tome. A pisanje od čovjeka traži žrtvu, malo tko ima taj dar da sjedne za stol jednom tjedno i izbaci nešto suvislo, čemu će se opet vratiti za tjedan dana, i tako za kojih godinu dana stvoriti cjelinu. Obično to tako ne ide. Pisanje zahtijeva predanost, rutinu, disciplinu, a to u prijevodu znači – vrijeme. A vremena je tako malo… To ne znači da sam se odrekao te vrste pisanja, daleko od toga, samo čekam neka za to bolja vremena. Ideja imam, ali posvećujem im se sporadično, tako da nema ni nekog opipljivog rezultata. Možda će se i to jednom promijeniti. Barem se tome nadam.
Razgovor vodio Darko Pernjak.
