Željka Peić iz Koprivnice više od tri desetljeća zaposlena je u Podravki na poslovima voditeljice Centralne arhive. Završila je ekonomiju i stekla zvanje prvostupnice, a u slobodno vrijeme bavi se slikarstvom, uređenjem vlastitog interijera i vrtlarstvom koje je njena najveća ljubav.
– S obzirom na to da sam vječna lutalica prostranstvima kreative, nametnula mi se jedna divna tehnika u slikarstvu, a to je tehnika lijevanja, odnosno paint pouring. Nikada nisam polazila tečajeve, radionice i slično. Slikam od rane mladosti za svoju dušu i učim iz vlastitog iskustva, a u novije vrijeme putem interneta, pregledavajući radove ostalih umjetnika. Na taj način sam došla i do ove tehnike, isprobala je i sad dalje istražujem sama na konkretnim radovima koji izlaze iz moje male bajkovite radionice. Svaka slika je unikat i neponovljiva što u meni izaziva veliku dozu divljenja i radosti – objašnjava.
Crtkaranje je oduvijek voljela, kao dijete, a bojanke su joj bile najdraže. Prisjeća se kako su kroz osnovno obrazovanje njeni likovni radovi bili zapaženi od učitelja i odlazili su na natjecanja, no nije to tada doživljavala kao nekakav talent ili još manje, nije ju toliko zaokupiralo da bi se više posvetila slikarstvu.
Na neočekivan način probudila je u sebi svu ljepotu boja koju nosi od djetinjstva
– Okidač koji je u meni pokrenuo lavinu je bila moja kćerka Tihana, na jedan sasvim neočekivani način. U školi su dobili iz likovnog zadatak pripremiti se kod kuće za sljedeći sat na kojem će crtati mrtvu prirodu. Zamolila me da joj objasnim što je to i kako da to nacrta. Zastala sam s velikim upitnikom nad glavom. Hm, što ću sad? Kako da joj to objasnim? E ovako, mogu li ja tebi to nacrtati jer fakat ne znam kako da ti objasnim. I tako sam uzela njene tempere i nacrtala stol u prostoru s vazom, čini mi se i jabukom. Tako nešto. Ostala je zadivljena, a bome i ja i ostali ukućani – prisjetila se.
Nakon toga uzela je uljane pastele, jer to je imala kod kuće, i krenula. Slika po slika su nastajale. Izmjenjivale su se tehnike i motivi.
– I tako sam, na neočekivani način, probudila u sebi ovu ljepotu boja koju nosim od djetinjstva. I sad uživam, razlijevajući boje po platnu, stvarajući predivne lokvice, šare… Svašta se da naći na njima.
Nema kistova ni špahtlica
Napominje da kod ove tehnike nema kistova, špahtlica i sličnih pomagala. Koriste se akrilne boje, a kao podloga može poslužiti doslovno bilo što. Njen izbor je platno, a najvažnije je dobro pripremiti boje i podlogu. Objašnjava kako se boje miješaju s medijem koji daje boji fluidnost, elasticitet i postojanost, a silikonsko ulje daje efekte lokvica i taj dio je najvažniji. Ističe da sam postupak lijevanja izgleda ovako: Podloga na koju želimo lijevati boju mora biti postavljena na povišeni dio kako bi se boja mogla cijediti. Zatim odaberemo boje koje želimo vidjeti nakon izlijevanja i svaku od njih, pojedinačno, u čašicama dobro stopimo s medijem kako bi boja dobila teksturu poput meda, par kapi silikonskog ulja i ples može početi.
– Postoje različite metode lijevanja, a meni je najdraža sljedeća. Na platno razlijemo pripremljenu bijelu ili crnu tako da zauzme najveći mogući dio površine. Zatim u sredinu izlijevamo naizmjence odabrane boje u nekoliko slojeva. Zadnja boja koju stavljam je ista ona koju sam razlila prvu kao podlogu. Ostavimo par sekundi da tako odstoji. Uzmemo fen ili vlastitom snagom puhanja, od sredine prema van, ispušemo boju. Ponovno ostavimo da odstoji par sekundi kako bi se boja ravnomjerno rasporedila po podlozi. Nakon toga uzimamo platno u ruke i pomoću gravitacije, pomičući u svim pravcima, razlijevamo boju po platnu do željenih efekata. Rezultat je uvijek, ali baš uvijek wow. Vratimo platno na povišeni dio, uzmemo brener kojim prođemo lagano po površini. Brener će svojom toplinom na površinu izvući lokvice. Ostavimo da se iscijedi što se treba iscijediti. Suši se jedan dan nakon čega slijedi završni sloj laka što nije obavezno – objasnila je i napomenula da se ne može riječima opisati što joj predstavlja izrada ovakvih kreacija.
Slikanje kao regeneracija
To je melem za dušu, kaže. Ne bi rekla da je to bijeg od svakodnevice, jer smatra da nam ona ne može pobjeći i čeka nas nakon svakog našeg ignoriranja.
– Ali zasigurno mogu reći da je to prodiranje u sebe, u svoje vlastito biće. Regeneracija u kojoj zamjenjujemo stres i napetost s mirnoćom i radošću koja se baš kao i boja na platnu preljeva cijelim našim bićem. Postajemo protočni. Sve teškoće koje nam nailaze nakon ovakve terapije s lakoćom premostimo. Otvaraju nam se rješenja mnogih, nekad ranije, nerješivih izazova – zaključuje.
Uživanje u eko vrtovima, a na obnovu čeka i stoljetna kletica na bregu
No, nisu ovo jedine kreacije koje nastaju u njenoj kreativnoj radionici.
– Jako volim stvarati. U bilo kom obliku. Cijenim svoj rad. Svoje ruke. Najsretnija sam kad mogu nešto stvoriti vlastitim potencijalom, kakav god on bio. Tako uređujem i vlastiti interijer. Nije mi problem lijepiti pločice, maljati zidove, bojati štokove i vrata. Ali to mora biti drugačije, ne copy-paste. Mora biti dio mene, moje osobnosti. Moj um je svakodnevno zaposlen i servira nove kreacije, a na meni je da ih sprovedem u djelo. Ponekad je to neizvedivo. Možda u tom trenutku, ali dođe uvijek i za takve kreacije vrijeme – ističe.
Radila je i nakit, pa je imala fazu izrade krema od prirodnih sastojaka, a tu su i zajednički eko vrtovi, projekt Udruge Kopriva, u kojem je od samog začeća.
– Usudim se reći da je i to jedan vid umjetnosti, kreativnog izražavanja i to višestrukog. Što na vrtu, što na tanjuru. Miris, okus, i opet ta neizbježna boja čine me ispunjenom, obnovljenom, restauriranom. Već neko vrijeme sam zaokupirana malim imanjem na bregu uz šumicu koje sam oduvijek željela. Na njemu je stoljetna kletica u lošem stanju koju bih željela obnoviti vlastitim rukama, od poda do krova. Malo slamice, blata, drva. Bit će i to. Ne sumnjam. Ideja je puno – zaključuje.
