Rukometašica Slavica Schuster osim svojih sportskih rezultata uspješno gradi i akademsku karijeru. Nedavno je završila doktorski studij za područje znanosti o okolišu na slovenskom Sveučilištu u Novoj Gorici.
Tim povodom razgovarali smo sa Slavicom koja nam je otkrila kako je uspjela uskladiti svoje sportske obaveze u klubu te one akademske i privatne.
Slavice, nižete odlične rezultate, ali kako je započela vaša sportska priča i ljubav prema rukometu?
– Moja priča počinje davne 1999. kada sam počela trenirati rukomet. Roditelji su me svakodnevno vozili na više sportova, ali je na kraju ljubav prema rukometu presudila. Sa svojih 17 godina sam prvi puta zaigrala Ligu prvakinja u Koprivnici i nakon toga odlazim iz Koprivnice kako bih mogla završiti Učiteljski studij, ali nastavljam s rukometom. Igrala sam u više zemalja i osvojila puno titula. Kao najvredniju izdvojila bih posljednje dvije titule prošle sezone na Gran Canariji. Prvi puta u povijesti osvojile smo španjolsko prvenstvo i europsko natjecanje pod nazivom ‘Challenge Cup’. Na kraju sezone odlučila sam se vratiti u Koprivnicu nakon dugih 13 godina kako bih mogla završiti svoj doktorski studij. Krajem rujna sam doktorirala i dalje igram rukomet za Ženski rukometni klub Bjelovar gdje postižemo odlične rezultate. Od 11 utakmica upisale smo 10 pobjeda i europsko natjecanje gdje smo prošle u drugi krug pa početkom veljače igramo protiv izraelske ekipe Maccabi Rishon. U studenom sam po prvi puta dobila poziv za hrvatsku rukometnu seniorsku reprezentaciju i time ispunila još jedan od svojih snova. Bilo je odlično i osjećala sam se presretno.
Kako to da si uz profesionalno bavljenje sportom odlučila upisati doktorat?
– Doktorat sam upisala jer mi je to oduvijek bio san. Sjećam se kako sam kao djevojčica hodala po kući i govorila ponosno roditeljima da ću ja jednog dana biti doktorica znanosti, iako u suštini nisam niti znala što to znači. Moj doktorat se isključivo bavi socio-ekonomskim učincima koji utječu na povećanje komunalnog otpada. Upravo taj smjer sam upisala jer me to strašno zanima, želim se baviti ključnim problemima današnjice i smanjenjem količine otpada. Smatram da je to budućnost, ne samo kod nas nego i u cijelom svijetu.
Koliko je doktorski studij zahtjevan?
– Moj put ka toj tituli nije bio nimalo lagan. Dugi niz godina sam se profesionalno bavila rukometom, trenirala dva puta dnevno, utakmice vikendom i europska putovanja, zaista bilo je tu svega. Posljednje dvije godine sam imala više od 200 letova jer sam živjela na otoku. Sve to je teško uskladiti sa školom pa se upravo zbog takvih stvari moj doktorat i odužio. Na putovanjima moji „prijatelji“ su bili knjige, članci i laptop. Bilo je dana kada me to sve umaralo, kada sam pomišljala što to meni treba, ali uvijek sam vjerovala da će se sav moj trud isplatiti ma koliko teško bilo. Ponosna sam da sam uspjela doktorirati na engleskom jeziku usprkos tome što sam posljednje dvije godine najviše prakticirala španjolski jezik.
Kako je bilo školovati se paralelno s profesionalnim igranjem rukometa?
– Težak je život profesionalne sportašice. Malo vremena sam imala za druženje, kave, izlaske, shoppinge, zapravo za sve što danas mladi vole. Na kraju krajeva to je utjecalo i na gubitak prijatelja, ali opet s druge strane stekneš neka nova poznanstva.
Tko vam je bio najveći oslonac i podrška?
– Najveća podrška u svemu od malena su mi bili moji roditelji. Oni su bili uz mene doslovno u svakom trenutku, od malih nogu su me podržavali i na utakmicama isto kao i u školi. Kada je bilo teško tješili su me, a svim uspjesima se veselili sa mnom. Upravo sam doktorat posvetila njima kao malu zahvalnost za sve ono što su oni kroz život učinili za mene.
U zadnjih par godina tu je i moj zaručnik koji je živio sa mnom na otoku i puno vremena proveo slušajući o doktoratu i proživljavao svaku moju dobru ili loše odigranu utakmicu. Bili smo sami, 5000 km udaljeni od obitelji i to nam je puno pomoglo da se zbližimo i budemo potpora jedno drugome. Također ne smijem zaboraviti svoja dva starija brata koji su sa svojim ženama i djecom uvijek bili moj vjetar u leđa, bilo da se radi o školovanju ili rukometu.
Uz sve obaveze, jeste li pronašli i malo slobodnog vremena za sebe?
– Slobodnog vremena sam imala malo. Provodila sam ga većinom u učenju, pisanju, odlascima u teretanu ili na otoku nedjeljom uz plažu. Nakon što sam doktorirala imam puno više vremena. Nadoknađujem sve izgubljeno vrijeme s obitelji, nećacima i nećakinjom. Najviše me veseli odlazak u neki shopping, teretana, wellness ili jednostavno gledanje nekog filma kod kuće s najdražima.
Što možete poručiti ostalim sportašima koji se uz svoj sportski angažman žele i školovati?
– Smatram da svaki sportaš koji ima cilj, mora biti uporan i bez obzira na sve prepreke nikada se odustajati jer u životu se sve može postići uz malo truda i odricanja.
Gdje se vidite u budućnosti i kakvi su vam životni planovi?
– Moji životni planovi su stvarno veliki. Imam puno ciljeva i počinjem svakodnevno ostvarivati svaki od njih. Imam velike ambicije i nadam se da ću ih jednog dana ispuniti. Trenutno za sam početak želim pronaći posao u svojoj struci, a jednog dana se vidim kao profesorica na velikom Sveučilištu, ali do toga moram uložiti još puno truda i rada u sebe.
