Izložba dviju mladih fotografkinja s koprivničkom adresom, Teodore Lukavski i Nine Mataković, otvorena je jučer u ludbreškom Klubu LUMEN-a.
Pod nazivom 5 cm/sec, izložba obuhvaća ukupno 24 fotografije, 12 Teodorinih i 12 Nininih. Možete ih razgledati u Klubu LUMEN-a (to jest Ludbreške udruge mladih entuzijasta) na adresi Ljudevita Gaja 4.
Teodora Lukavski rođena je 1989. godine u Koprivnici gdje je završila osnovnu i Srednju farmaceutsku školu. 2008. upisuje studij Ekoinženjerstva na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu na kojem je zasad stekla titulu inženjerke ekoinženjerstva. Razni načini kreativnog izražavanja oduvijek su joj privlačili pažnju, pa tako i fotografija – u kući joj se, kao posljedica očeva životnog zanimanja, uvijek našao poneki fotoaparat. Krajem kolovoza ove godine sudjelovala je u projektu Intercultural learning through the eye of the camera u Poljskoj. Početkom ovog mjeseca volontirala je kao fotograf na Festivalu izvedbenih umjetnosti i kazališta u Koprivnici. Voli eksperimentirati s fotografijom, a najviše ju zanimaju dvostruke ekspozicije i slikanje svjetlom.
Nina Mataković rođena je 1990. godine u Vinkovcima, a živi u Koprivnici. Preddiplomski studij završila je na Sveučilištu u Rijeci. Fotografijom se bavi od početka srednje škole, a posljednjih nekoliko godina aktivnije. Zajedno s Teodorom sudjelovala je u projektu Intercultural learning through the eye of the camera, a posebno ju zanima analogna fotografija.
Predgovor izložbi, piše Tanja Špoljar
…najmanja travka dokazuje da u zbilji nema smrti…
– Walt Whitman
Zašto nas u vrijeme pokretne slike, filma, televizije (odnosno u, post -sve nabrojano vrijeme, vrijeme interneta) fotografija i dalje fascinira? I to više nego ikad? Zašto nas mami da bez pokreta, bez zvuka, bez riječi prikažemo stanje duha ili emociju, što je to u zamrznutoj slici toliko čarobno? Što nas to privlači da stanemo iza objektiva i uperimo pogled u svijet oko sebe?
Fotografija je zaustavljeni moment, ono sada, ne ono prije ili poslije; u točno određenom trenutku smo prikovani uz prizor i bilježimo ga, u tom ga trenutku vidimo samo mi i uzimamo ga, prisvajamo, fiksiramo i ostavljamo za vječnost. Kad fotografiju pokazujemo svijetu, pokazujemo i prizor i sebe- jer mi smo odlučili što želimo bilježiti- i ona često više svjedoči o našem stanju nego o onom što prikazuje. Ona pokazuje nešto što drugi ne vide, nešto što želimo da drugi vide; to nešto i djelić nas. Bez događaja, bez prizora, bez postojanja subjekta na kraju krajeva, ne bi bilo ni fotografije. No to je samo preduvjet; fotografiju čine fotografi iza objektiva, a tom istom fotografijom nešto i čine. Što?
Fotografijom dajemo razlog svemu oko sebe – rekao je Andre Kertész, veliki fotograf. Njome zadržavamo ljepotu koja je oko nas, bez obzira bavimo li se kolektivnim, velikim temama ili tragamo za malim životnim detaljima i uživamo u svakodnevici, bilježimo intimne situacije i bliske ljude. Pokazuje čime smo okruženi, što nas zanima, što vidimo i kako vidimo. Ponekad se desi da nam bliske stvari postanu začuđujuće kada ih fotografiramo, a neobične stvari nam pak postaju veoma bliske.
No čini li dobru fotografiju kompozicija, odnos svjetla i sjene ili ipak nešto treće, nešto neuhvatljivo, nikad do kraja objašnjivo? I čine li samo prizor i fotograf fotografiju ili i pogled gledatelja stvara priču? Nedovršenost, otvorenost tumačenja i iščitavanja, upisivanje vlastitih iskustava, sloboda da u nama proizvede emotivno što god mi želimo i možemo osjetiti- i to čini fotografiju. A ipak je toliko omeđena nevidljivim okvirima pogleda fotografa. Zbog svega toga i dalje je čarobna, i dalje nas fascinira.
Sva ta pitanja i zapažanja vrte nam se po glavi kada gledamo fotografije Teodore Lukavski i Nine Mataković, dvije mlade autorice koje prvi puta javno izlažu svoja fotografske opažaje, sasvim slučajno potpuno suprotne i zrcalne u vrsti zapisa ( digitalna, analogna) i upotrebi boje.
Teodora Lukavski izlaže 11 digitalnih i 1 analognu fotografiju, 4 crno bijele i 8 u boji, čije se teme kreću od detalja u prirodi i gradu do portreta. Kod nje zamjećujemo sklonost eksperimentiranju sa samim medijem fotografije: od light painting fotografija (slikanje svjetlom) koje nastaju kombiniranjem duge ekspozicije i pomicanja svjetla što rezultira zanimljivim oblicima, nadrealnim situacijama i dojmom da fotografija nije statičan medij do fotografija sa dvostrukom ekspozicijom. Sam medij istražuje i fotografiranjem odraza u ogledalu (kao sjena sjene, odraz odraza) i specifičnim circle of confusion (kružićima neoštrine) koji doprinose osjećaju snovitosti, ali isto tako propituju i stvarnost samu: može li se uopće fotoaparatom zabilježiti stvarnost kakvom je vidimo ili nam ona uvijek malo bježi iz fokusa? Običnim, malim, svakodnevnim temama pristupa zaigranošću znatiželjnog djeteta i neopterećeno nam otkriva ljepotu (njenog) svijeta, ali pritom pokazuje ozbiljnu posvećenost mogućnostima medija.
Nina Mataković izlaže 12 analognih fotografija, 8 crno bijelih i 4 u boji (!). Kod nje prepoznajemo utjecaj bezvremenosti klasika fotografije, interes za kompoziciju, odnos svjetla i sjene, a teme su striktno priroda, geometrija interijera i portreti njoj bliskih ljudi. Upravo nam portreti najbolje pokazuju razinu udubljenosti u situaciju i iskreni interes za ljude i jedinstvene situacije kada su nam naši najbliži otvoreni, kada nam pokazuju svoje pravo lice, svoju ranjivost i krhkost; odsutnost pogleda ili iskren smijeh, nešto čemu samo mi možemo svjedočiti jer smo dio njihovog života. Barthes je napisao: Fotoportret je zatvoreno polje sila. Četiri nestvarna bića u njemu se križaju, sučeljuju, izobličuju. Pred objektivom ja sam u isti čas: onaj koji vjerujem da jesam, onaj kakvim bih htio da me smatraju, onaj kakvim me smatra fotograf, i onaj kojim se on služi da pokaže svoju umjetnost. Iz njenih fotografija emanira nježnost, smirenost, neposrednost; toplina i jedinstvenost života i iskustva, bez straha od prolaznosti.
Prvo suočavanje sa pogledom drugih i prva izložba ove dvije autorice samo su početak: početak istraživanja svijeta oko sebe kroz objektiv fotoaparata, početak istraživanja pogleda i toga što činimo sa njime, onog sada, a ne onog prije ili poslije.
Tanja Špoljar
