Zlatko Vedriš umirovljeni je koprivnički novinar. U svom je djelovanju objedinio novinarstvo i sport. Pisao je za Glas Podravine, a bio je i dopisnik Glasa Slavonije, Novog lista, Slobodne Dalmacije, ratni izvjestitelj. Urednik je župnog glasila koprivničke Župe Blažene Djevice Marije u Močilama. Bio je aktivni nogometni i rukometni sudac, bavio se stolnim tenisom… Ovu mu je godinu obilježilo izdanje knjige u kojoj je ukoričio sportske intervjue objavljene u močilskom župnom glasniku. O svemu tome više je rekao za Dravu.info.
– Knjiga je izdana u suradnji sa Župom Uznesenja BDM Močile i župnikom mons. Leonardom Markačem. Naime, godišnjak župe izlazi za najveće blagdane sve od 1998. godine kada je župnik došao do ideje da on sadrži i sportsku rubriku. Ja sam župljanin Močila od 1982. godine i u to vrijeme sam radio kao dopisnik Sportskih novosti i novinar u Glasu Podravine i na Radio Koprivnici. Tada me župnik pitao bih li se prihvatio pisanja intervjua sa sportašima koje sam odaberem. Radivši za Sportske novosti stekao sam poznanstva s vrhunskim hrvatskim sportašima pa sam prihvatio tu ideju. Tema razgovora je bila isključivo vjerska: koliko vjera sportaša pomaže u poslu kojim se bave i koliko doprinosi njegovim rezultatima.
– U svakom smo broju objavili jedan intervju. Prvi je bio Silvio Marić, tadašnji igrač Dinama. Uslijedili su i ostali, među kojima su bili Janica i Ivica Kostelić, Blanka Vlašić, Sandra Perković, nogometaši Bokšić, Srna, Šuker, Prosinečki, braća Šimić… Mnogi sportaši su izrazili želju i da posjete močilsku župu jer je objavljivanje ovakvih priča bio jedinstven primjer. U Močile su tako došli braća Šimić, tenisač Čilić, rukometaš Lacković, karatistica Zupčić, golman Butina sa suprugom… Plivač Kožulj je u Močile došao s cijelom obitelji, s roditeljima, djedom i bakom. Oni su u Močilama bili gosti na misi i kasnije na zajedničkom druženju kod mons. Markača. Svi čije smo intervjue objavili su dobili svoj primjerak knjige.
Zlatko Vedriš se novinarstvom počeo baviti u Glasu Podravine. Tamo je radio kao komercijalist, a prilika za bavljenje sportskim novinarstvom otvorila mu se odlaskom kolege Vadle.
– U to vrijeme je Koprivnica imala desetak prvoligaša i posao je bio vrlo zahtjevan. Prije svega moram reći da sam korijene i ljubav prema sportu povukao još iz rodnog Novigrada. Tamo je 50-ih godina radio učitelj Šmituc koji je pokrenuo sport – rukomet, odbojku i najviše stolni tenis. Stolni tenis je tada bio i ostao u Novigradu sport broj 1. To je bilo vrijeme naših olimpijskih i svjetskih prvaka Šurbeka, Sipačića koji su čak i gostovali u Novigradu na turnirima u zadružnom domu. A moram spomenuti da su mi uzori koje sam nastojao slijediti od prvih dana novinarstva bili stariji i iskusniji kolege: Ivo Čičin Mašansker, Vladimir Kuzel, Jovo Rojčević i Dragan Desnica. Uvijek sam nastojao pratiti njihovo pisanje i posao i mogu reći da sam dosta naučio od njih.
Osim što ste novinarski pratili sport, u njemu ste i aktivno sudjelovali, i to kao – sudac.
– Da, nogometni sudac. Neću reći ja da sam uspješan, ali nikada nisam imao problema. Sudio sam svugdje, od Slavonskog Broda do Zagreba, tada jedinstvenu Zagrebačku nogometnu ligu. Bio sam i rukometni sudac, tako da sam s Marinom Zečevićem sudio i jednu državnu utakmicu između Hrvatske i Japana odigranu u našoj Koprivnici.
Vi ste jedan od onih primjera koji pokazuju kako sport i politika idu zajedno. Bili ste i još ste uvijek angažirani u politici.
– Jesam.
Zašto HDZ?
– Zato jer je HDZ moja stranka od ’89. godine, od prvih sastanaka kada je dr. Mesić u Koprivnici formirao ogranak. Bila je to mala skupina ljudi i istomišljenika. Ja sam od 1990. bio dopredsjednik općinskog odbora kada je predsjednik bio Mijo Bardek. U mojem vinogradu u Novigradu je održano nekoliko sastanaka odbora, a sastajali smo se i u Hlebinama i Đurđevcu jer znate kakvo je to vrijeme onda bilo. Bio sam i član Gradskog odbora, a sada sam tajnik Organizacije utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice Koprivničko-križevačka županije.
Zašto je ta organizacija raspuštena?
– Ta organizacija je raspuštena ovih dana, no mogu reći da obrazloženje nismo dobili. Ono što ja znam sa strane je nepotvrđeno i ne mogu zasigurno reći, jer različiti izvori navode različite razloge. Ja ne znam. Mi smo na zadnjem sastanku odbora utemeljitelja tražili da nam se da neko objašnjenje. Obećano je da će u Koprivnicu doći naš predsjednik, gospodin Kapulica i da će ovih dana biti održana izborna skupština. Razloge vam doista ne mogu reći.
Jeste li kao tajnik tražili službeno obrazloženje?
– Pitali smo, međutim – šutnja. Imali smo sastanak u Koprivnici gdje su bili dopredsjednik stranke Tomislav Čuljak i pomoćnik glavnog tajnika Stjepan Adanić. No ni od njih nismo mogli dobiti odgovor.
Kako to da vam iz stranke još nisu dali odgovor?
– Eto vidite da je moguće. Nije se nas “hitilo” van iz stranke, drugo su ovi koji su izbačeni. Ali nešto ipak ne štima. Što – ja ne mogu reći i ne znam.
Gospodine Vedriš, moramo spomenuti vaš angažman u Domovinskom ratu. Bili ste ratni izvjestitelj.
– Posebna tema. Moj angažman kreće čini mi se od ’92. ili ’93. kada je župan bio Nikola Gregur. Tada sam od kriznog štaba Koprivničko-križevačke županije imenovan za ratnog izvjestitelja. Kao ratni izvjestitelj i novinar – tada sam radio u Glasu Podravine – prošao sam najmanje 20 ili 30-tak ratišta od Tenje do Privlake, preko Gospića, Malog Alana, šibenskog zaleđa… To su bili izvještaji isključivo za Glas Podravine, tada je to bio jedini lokalni tjednik u našem kraju. Biti ratni izvjestitelj bila mi je jedna od najdražih dužnosti. Upoznao sam i doživio mnogo toga, vidio sam mnoge ljudske tragedije, komunicirao sam s mnogo tada vodećih ljudi, političkih i vojnih. Bili smo i kod gospodina Branimira Glavaša. Iz tog vremena imam mnoge fotografije, najčešće sam boravio na terenu gdje su bili naši dečki. Bili su to Daruvar, Pakrac, Prekopakra, Bair, Korita, Okučani…
Znači bili ste u 117. koprivničkoj ratnoj brigadi?
– Ne, nisam bio vezan uz vojne postrojbe nego sam kao novinar bio imenovan ratnim izvjestiteljem isključivo od Kriznog štaba.
Kako ste birali terene na koje ste išli i s kojih ste izvještavali?
– Prema akcijama za koje sam čuo putem radija ili je dolazila obavijest od 117. i ostalih naših postrojbi čiji su pripadnici bili na ratištima diljem zemlje.
Danas ste u mirovini. Tijekom jednog godišnjeg okupljanja kolege lokalni novinari su vam za vaš novinarski rad odali počast.
– Puno im hvala na tome. Već sam spomenuo kolege kojima mogu zahvaliti što sam u novinarstvu. I oni su u mirovini. Danas ovaj posao rade neki drugi ljudi. No mirovini usprkos, ja ne mirujem i to mi je svojevrsni recept za preživljavanje. Naime, rad i druženje s ljudima su mi svojevrsna životna terapija kakva vjerujem dobro dođe mnogima moje dobi. Nažalost, živim sam. Supruga je umrla, sin Alen je već 20 godina u Kanadi. Kći Alenka je tu u Koprivnici i vodi brigu o meni.
– Puno toga više ne radim. Više nisam glasnogovornik NK Koprivnice, sva aktivna novinarska dopisništva je preuzeo kolega Goran Čičin Mašansker. No još sam aktivan član Društva katoličkih novinara, angažiran sam u Župi Močile… Žao mi je što moram reći, ali čini mi se da će ovogodišnje Božićno izdanje biti ujedno i posljednje dragog nam župskog glasnika.
– A najveće zadovoljstvo nalazim u pčelarstvu kojim se bavim pune 42 godine. Kad mi je najteže i najgore, odem gore, u svoj vinograd na novigradski Triokraljski breg i razgovaram sa svojim pčelicama. One čovjeku ne mogu nanijeti nikakvo zlo. Zahvaljujući njima, ja sam najveći direktor u državi jer za mene radi preko milijun radnika. Ne štrajkaju, ne traže ni veće plaće, ni bolovanja, ni godišnje odmore… rade za sebe a meni – koliko donesu, donesu. Ne bavim se pčelarenjem iz komercijalnih razloga, već iz čistog zadovoljstva.
