Hrvoje Marko PERUZOVIĆ:
Večer je tamni groove
VEČER JE TAMNI GROOVE
katarza igra produžetke
i sve mi se čini da ćemo noćas
ponovo gledati jedanaesterce
osjećam bijele zidove
koji te čvrsto stežu
i kako te njihova studen
iz dana u dan sve više osljepljuje
suze ti kopaju obraze
a tijelom ti kola teška krv
večer je tamni groove
kosa ti za to vrijeme
posve nečujno raste
i plete se okolo oblaka
kao u lošem snu
neke nas ruke vuku
i koraci postaju bolniji
ne mogu pustiti glas
večer je tamni groove
i ja ti se zaklinjem na vjernost
u ime svih pregaženih životinja
ostavljenih na cesti
koje više nikada neće vidjeti proljeće
tvoja je šutnja prikladna
moja je istina logična
naše tišine se važu
večer je tamni groove
ulična rasvjeta zabada
svoje narančaste šiljke
u moju radnu sobu
i ja spuštam rolete
kako me noć
ne bi mogla pronaći
kosa ti za to vrijeme
dalje nečujno raste
i tiho se pretvara u cvijeće
večer je tamni groove
mrtvi mi slikari kucaju na vrata
a ja se pravim da nisam tu
prašina pada na podove i stvari
kao snijeg u Amarcordu
krećem se uskim stazama
od postelje do kuhinje i natrag
pauci drže sve kutove u stanu
i prozori se sve teže otvaraju
večer je tamni groove
dok moji zubi škripe
tvoja kosa sramežljivo raste
u nezgrapnoj inverziji
ti postaješ Odisej
a ja se pretvaram u Penelopu
nije mi jasno otkuda
ta bizarna zamjena lica
ali liječnici kažu da se u snovima
takve stvari događaju
večer je tamni groove
moji se poljupci skupljaju
u napuštenim satelitima
odakle će krenuti na jug
u još jednu besmislenu misiju
pripravni da se bore
za nešto što mi ne pripada
večer je tamni groove
radost mi se osvećuje
a slatkasti miris bazge
umrtvljuje moje iznenadne misli
tramvaji pletu plavetne mreže
kupole snažno pritišću grad
toplana čitavom utrobom
radosno kliče: imamo papu!
večer je tamni groove
skrivam te iza grkljana
ljubav je nemogućnost straha
rekla si: radi što želiš
i tako mi jezikom odsjekla
obje ruke
UROBOROS
Izašao sam iz stana rano ujutro
vrane su me pozdravile svojom pjesmom
(ako to uopće možemo nazvat pjesmom)
rekao sam im čuvajte mi kvart
vraćam se za koji dan
čini se da vrane vole sjaj aluminijskih zgrada
iz autobusa promatram ljude
zatočeni su u automobilima
zatočeni su u svojim stanovima
zatočeni na radnim mjestima
putujem na istok
prema mjestu na kojem izlazi sunce
jasno je da sunce ne izlazi
ono je tamo gdje jest
samo se mi vrtimo kao zmija
koja pokušava uhvatiti vlastiti rep
Hrvoje Marko Peruzović (1971., Zagreb) završio je grafički odjel Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn u Splitu. Diplomirao slikarstvo 1995. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (klasa prof. Ðuro Seder). Studijski boravio u Parizu, Milanu, Veneciji i Beču. Član je HZSU-a i HULU-a Split. Osim slikarstva bavi se klasičnom grafikom, ilustracijom, skulpturom i fotografijom. Izlagao je na četrdesetak samostalnih izložbi kao i na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Piše poeziju, aforizme i kratke eseje iz područja likovnosti. Dobitnik je prve nagrade “Post scriptum” za književnost na društvenim mrežama, koja se dodjeljuje u sklopu festivala književnosti KaLibar. Objavio je zbirku pjesama “Nekoga moramo voljeti (kako na webu, tako i na zemlji)”. Živi i radi u Zagrebu.