Koprivničanci Ivo Golčić, Alen Lazar i Dejan Šprem hodočastili su s riječkom župom od Srdoča do Svetišta Majke Božje od Krasna na Velebitu, prehodavši čak 110 kilometara povodom blagdana Velike Gospe.
Iako tradicionalno jednom godišnje putuju s grupom Koprivničanaca do Marije Bistrice, ove godine su hodočastili na Velebitu. Krenuli su tri dana prije Gospinog blagdana.
– Nismo nikako mogli uskladiti godišnji odmore, pa nam je izostalo to jedno hodočašće. Ove godine je isto tako bilo planirano hodočašće, pa je opet došlo do problema, neusklađivanja, no da ne bi došlo do toga da izgubimo i ovu godinu za naš tradicionalni put, igrom slučaja sam vidio na portalu Hrvatske katoličke mreže da Župa Sv. Križ iz Srdoča, Rijeka, organizira hodočašće do Krasnog na Velebitu. I tako smo se tamo javili. Tu je jedan mladi župnik koji je prijatelj sa našim župnikom Dominikom i on je odmah pristao da im se pridružimo. Nas trojica, Ivo Golčić, Dejan Šprem i ja, to smo i učinili – rekao je Alen Lazar.
Lazar je opisao i kako je izgledalo to hodočašće i kako su ih dočekali u Rijeci.
– To je put od nekakvih 110 kilometara. Došli smo tamo ranije i upoznali se sa svima, a između ostaloga vidjeli smo da naša, možemo reći, bivša Koprivničanka ima kuću tri metra dalje od te crkve; to je Ljerka Krajnović. Svi ju poznaju kao našu vrsnu rukometašicu i golmanicu, pa smo se i s njom sreli. To je bilo iznenađenje, ali najveće iznenađenje je bilo u tome da su ovi iz župe očekivali tri mladića, tri dečka od 20 godina, a na kraju su došla tri muža od 50 godina, pa su nas svi čudom gledali, jel’ budemo mogli uopće takav put izdržati – objasnio je.
Teren kojim su prolazili dosta se razlikuje od onog prema Mariji Bistrici, na koji su navikli.
– Taj teren je doista drugačiji. To je 110 km, ali to su brda i planine, za razliku od naših pitomih krajeva. Ruta kojom smo mi išli vodila nas je uzbrdo 800 metara nadmorske visine, s tim da je bura toliko puhala u nas da Ivo Golčić ima snimku na kojoj me bura nosi unatrag – prisjeća se Lazar.
Unatoč buri i težem terenu od uobičajenog, i Lazar i Golčić smatraju da su ovakva putovanja potrebna za dobar odmor i upoznavanje novih ljudi.
– Prva stvar i osnovna, prije svega, kako ljudi danas brzo žive i stres, muka, ovo ono, pa jedva čekaju godišnji odmor… Onda ljudi odu na odmor s obiteljima i onda se prže na plaži. Kako se cijele godine gledaju, tako se isto gledaju na plaži. To je muka, a ne odmor. Ona krletka, zemlja, stvari, žena, djeca. Voziti tamo u apartman. U biti, to je muka. Ljudi vele, prošao im godišnji odmor, a nisu se ništa odmorili. Normalno da se nisu ništa odmorili, i to je tako uvijek – izjavio je Golčić.
– Neprocjenjiv put je upravo u tome da smo nove ljude sreli i upoznali, koji su nas prihvatili kao da smo zajedno odrasli. To su prijateljstva koja se na tom putu sklapaju. U roku od sat-dva vi praktički upoznate čovjeka jer s njim neposredno razgovarate i prođete sve – rekao je Lazar.
Golčić je otkrio i recept za godišnji odmor na kojem se definitivno odmara:
– To sam negdje čitao, ali to je sad potvrđeno pravilo. Odi na odmor sam i u nepoznato. To je najbolji odmor. 4-5 dana meni je super pomoglo, na primjer, to je aktivno i zahtijeva puno muke i to, ali to je psihofizički odmor na najjače. S kim ću kaj razgovarati, dal’ ću razgovarati, hoće li biti kontakt ili neće. Bit je te priče otići u nepoznato.
Lazar se prisjetio i jedne situacije u kojoj gospođa jednostavno nije htjela odustati.
– Bila je jedna gospođa, koja inače ima porijeklo iz Koprivnice, koja je imala zanimljivu situaciju. Njoj su žuljevi probili već bili treći dan. Ona je s krvavim žuljevima, krvavim nogama, krenula prema Velebitu. Nismo mislili da će izdržati, ja sam čak osobno razmišljao da joj velim “pa nemojte se mučiti”, ali ona je sve to ignorirala i na kraju je došla do cilja, u Krasno.
Otkrili su i buduće planove za hodočašće koje planiraju organizirati zajedno s riječkom grupom koja ih je vrlo toplo prihvatila kao svoje, domaće ljude.
– Sljedeće godine planiramo ići pješice od Koprivnice do Međugorja. Nastojat ću da i taj put osvjedočimo i dokumentiramo da vide ljudi na jedan bliži način što znači biti na hodočašću, gdje ste sami s ruksakom, vodom i s ničim drugim. I idete. Sami sa svojim mislima i eventualno onim tko je kraj vas u tom trenutku – najavio je Lazar.
Ako vas je zaintrigirala njihova priča i htjeli biste im se pridružiti, Lazar je objasnio i kako će izgledati njihov put sljedeće godine i kako se treba pripremiti, fizički i psihički.
– Do Međugorja je nekakvih 560 km. Na putu, prvi dan je najteži, najteže je krenuti. Dok čovjek krene, a mora biti pripremljen za hodočašće, ja sam se pripremao, hodao sam i vozio bicikl, malo se treba čovjek pripremiti, ali nije to ništa, to je sve u glavi čovjeka. Kad čovjek ima cilj, zna kuda ide, zašto ide, to se sve odradi onako kako treba.
I na kraju, zašto sve to? Svrha njihovog hodočašća, kažu, nije planinarenje već vjera; tijekom puta mole i jedni s drugima dijele radost i vjeru u Boga.
