Bodhisattwa Ghosh glazbenik je iz grada Kalkute u Indiji koji je sa svojim sastavom The Bodhisattwa Trio nastupio na nedavno održanom festivalu “Fest jazza Koprivnica”. Njegova izdavačka kuća također dolazi iz Koprivnice pa je tako ovog ljeta prvi put posjetio njezino sjedište. Iskoristili smo priliku i porazgovarali s njim.
Bodhi, kako to da si došao baš u Koprivnicu?
– Sad sam četvrti put u Hrvatskoj, ali prvi puta u Koprivnici. Htio sam provesti više vremena s mojim izdavačima Helenom i Marinom, i naravno nakon naporne turneje htio sam se malo opustiti. Čak i prije prvog dolaska u Koprivnicu, na društvenim mrežama slijedio sam vas i vidio sam kako živite, kako izgleda život u Koprivnici i zaista me to fasciniralo. I naravno, Koprivnica je dom novom albumu “The Grey Album” mojeg benda The Bodhisattwa Trio, pa je nekako normalno da sam htio vidjeti studio u kojem je masteriran i saznati više o ovom mjestu i o Hrvatskoj. Nakon što sam posjetio velike europske gradove, znao sam da će dolazak u Koprivnicu biti nešto posebno i zaista jest.
Kroz naše druženje u ovih nekoliko dana, primijetili smo neke sličnosti Koprivnice i kraja u kojem živiš (Kalkuta, glavni grad pokrajine Bengal, Indija). Postoje neke poveznice.
– Definitivno. Ne biste vjerovali, ali namirnice koje koristimo su dosta slične vašima, hrana je slična. Vi jedete slatkovodnu ribu, kao i mi. Cijeli Bengal ovisi o ribi i puno je jedemo. Kod vas sam probao fiš paprikaš i osjećao sam se kao kod kuće. I vaše palačinke izgledaju i imaju sasvim isti okus kao i bengalske palačinke koje mi zovemo “pitge”.
Zanimljivo je da sam i u vašoj glazbi primijetio sličnost s Indijom. Ono što me zaista iznenađuje je što vaši glazbenici često kombiniraju tradicionalnu hrvatsku glazbu i blues. To me doista iznenađuje jer u Kalkuti i Bengalu jako puno glazbenika radi istu stvar. Bengalska tradicionalna glazba ima puno sličnosti s bluesom zato jer je to područje delte, a vi imate Dravu. Puno se eksperimentira, a postoje sličnosti čak i u interpretaciji i spajanju s američkim bluesom. Bio sam na koncertu Miroslava Evačića u Koprivnici. I u njegovoj glazbi pronalazim sve te poveznice s Indijom.
Što ti se sviđa ovdje u Koprivnici, a što ne?
– Ne postoji ništa što mi se ne sviđa, osim što je doći u Koprivnicu iz Zagreba nemoguća misija ako nemaš automobil. Sutra imam let za Indiju iz Zagreba i još uvijek pokušavam pronaći način da dođem do aerodroma. To je jedino što me smeta.
Promet u Koprivnici i Kalkuti – to su dva potpuno suprotna svijeta – antipodi prometa. Ono što stvarno volim kod vas je način života, osjećaj zajedništva, snažan osjećaj prijateljstva među ljudima.
Mnogo sam naučio ovdje o tome kako živjeti svoj život, koje su to vrijednosti koje trebamo cijeniti te koliko je važna čvrsta i povezana zajednica – tu u prvom redu mislim na uzajamno pomaganje i prijateljstvo, te kako treba poštivati kvalitetu života koju imamo. Kod mene kod kuće u Kalkuti je kao da si u košnici. U svim velikim indijskim gradovima živi se pod stalnim stresom, prevelika je konkurencija u svemu, javlja se depresija i sve to. Ovdje je stvarno skroz drugačije. Tišina, zelenilo, toplo je i ugodno vrijeme. I bilo mi je fantastično na Festu jazza, to je izvanredan festival. I genijalan je način na koji su se svi okupili kako bi ga organizirali i proveli – ljudi iz Koprivnice koji su sudjelovali u svemu. Zadnji dan festivala baš sam gledao koliko je mnogo ljudi došlo i koliko su cijenili taj njihov trud. Mislim da ću sve to što sam naučio ovdje odnijeti kući i primijeniti u svom životu i podijeliti s ljudima koje volim doma.
Kako izgleda tvoj radni dan u Kalkuti?
– Budim se oko 10, pojedem doručak i popijem kavu. Zatim sjednem u rikšu i odvezem se do studija. Ponekad uzmem taksi ili Uber. U studiju snimamo do popodne, ako imam probu vraćam se doma oko 18 sati, poslije večeramo i idemo spavati. Ako imamo koncert u Kalkuti, tonska proba je obično oko 14 sati, ne kao u Europi gdje su tonske probe obično prije koncerta. Ako tonska završi u 15 sati, moramo tamo ostati čekati sedam sati odnosno do svirke i ne raditi ništa. Kad je publika u pubu ili kafiću, ne smijemo raditi probu. Grozno je dok se to dogodi.
Koliko svirki mjesečno imaš u Indiji?
– Najbolje vrijeme za koncerte je studeni i naravno prosinac kad se puno zabavljamo. I nakon Nove godine – siječanj, veljača, ožujak. U travnju i svibnju je grozno vruće i u to vrijeme nema nikakvih svirki. U srpnju i kolovozu je pak jako kišovito i svi ostaju u kućama. Na ulicama su velike poplave pa ljudi ne izlaze van, a mi to vrijeme iskoristimo za snimanje. Kad smo snimali posljednji album preselili smo se u studio. Bila je strašna kiša u tom razdoblju. S jedne strane je to dobro jer nitko ne može reći da mu se nekud žuri, u zamci si i ne možeš nigdje. To je zapravo najbolje vrijeme za skladanje i snimanje.
U rujnu i listopadu imamo mnogo vjerskih festivala, hindu festivala, koji završavaju s Diwali, festivalom svjetlosti krajem listopada i početkom studenog. Tada vrijeme postane vrlo toplo, kao sad ovdje u Koprivnici, oko 20°C. Tada je prekrasno vrijeme i zbiva se mnogo vanjskih događanja. U tim mjesecima imam mnogo koncerata u Kalkuti i u cijeloj Indiji. Više od 15 na mjesec.
Koje slavne osobe znaš iz Hrvatske?
– Definitivno Davor Šuker i Goran Ivanišević. Moja dva najdraža sportaša. Veliki sam obožavatelj hrvatske nogometne reprezentacije, naravno.
Živiš u Bengalu pa si vjerojatno vidio bengalskog tigra.
– Da, vidio sam ga u prirodi kad sam se vozio u brodu, još kao maleni dječak. Bilo me jako strah, iako je udaljenost bila veća i još sam bio u brodu, usred rijeke. I bez obzira na udaljenost, odmah sam vidio veličinu i snagu te životinje. Nešto izuzetno!
Imaju li ljudi u Indiji ljubimce?
– Imaju, uglavnom pse i mačke, ali i mungose koji jedu zmije. U predgrađima Bombaja i većih gradova možete sresti male populacije leoparda i velike sibetke (kao vaša kuna).
Intervju vodila Helena Hraščanec.
