Jedna od najvažnijih poruka Uskrsa je: Ljubav pobjeđuje smrt. Rekao je to i dekan koprivničkog dekanata, močilski župnik monsinjor Leonard Markač najavljujući slavlje Velikog trodnevlja. – Ljubav je ono od čega svi živimo, međusobna bratska ljubav. Upravo je čin ljubavi Isus slikovito pokazao na posljednjoj večeri – rekao je monsinjor Markač.
Na primjer prave ljubavi ovih nam je dana ukazala naša suradnica Snježana Tišljarić. Već neko vrijeme svakodnevno odlazi na terapije u koprivničku Opću bolnicu dr. Tomislav Bardek. Gledajući ljude oko sebe, imala je prilike svjedočiti pravim primjerima ljubavi u svakodnevnom životu. Dva je odlučila podijeliti s nama.
Piše Snježana Tišljarić
“Ovako na terapijama počinje svako moje jutro u hodniku. Dolaze oni. Svakog dana nasmijani. Veselog pozdrava. Ona se drži njemu pod ruku, a on nju pazi. Uvijek se šale. Jedan drugome nasmiju. Danas sam ih zaustavila da ih fotografiram. Rekla sam da im treba krunu staviti. Nakon 52 godine braka izgledaju kao zaljubljeni golubovi. Ja njih uvijek pozdravim i kažem: Idu moji zaljubljeni golubići. Nasmiju se na to. Pitaju me hoće li biti u novinama. Danas se deda zeza – Ne valjda u krim rubrici? Ja im uzvraćam da te rubrike ne bi ni bilo kad bi svi ljudi bili poput njih. Iako im ne znam ni ime, svako moje jutro učine posebnim. Danas su stali da ih fotografiram, a deda je podignuo svoju dragu na rukama. Šteta što baš to nisam uspjela uloviti kamerom. Ovo sam željela podijeliti sa svima. Naizgled tako male, a u biti velike stvari koje naše dane čine drugačijima.”
Kasnije sam doznala da su oni Marija i Josip Srbiš iz Crnogorske ulice u Koprivnici. U braku su 52 godine!
Priča druga.
Osmjesi se rađaju na bolničkim hodnicima. Oni putuju na oblacima. Gnijezde se u srcima onih koji ih nalaze u prolazu. Zaustavljaju korake slučajnih prolaznika. U bolnici srećemo osmijehe bez maski. Iz dana u dan moje korizmene dane rose blagoslovi nepoznatih svjedočanstva ljudi čije osmijehe ne mogu zaboraviti. Danas sretoh još dva… popodnevna kava, klupica, sunce pri zalasku i ptice što pjevaju u prolistalim krošnjama. I osmijeh i pozdrav muškarca i žene. Oboljeli od raka. S osmijehom me prate dok im mašem. Odakle im snage!? A gdje su osmjesi na našim licima? Zaustavljaju li se drugi kad nas ugledaju? Osmijeh… tako snažan odraz naše nutrine. Naše srce iscrtano na našem licu. Neka nas po njemu prepoznaju.
