Osnovnu školu Koprivnički Ivanec posjetio je afrički svećenik i misionar u Hrvatskoj Odilon-Gbènoukpo Singbo. U petak, 29. ožujka neobičnim posjetom realiziran je integrirani dan u školi.
Na poziv ravnateljice, Kristine Furkes, tako je svojim dolaskom osnovnoškolce razveselio svećenik, inače rodom iz Benina, udaljene afričke zemlje.
Učenici su ga pozdravili plesom, recitacijom i pjesmom koje su pripremili sa svojim učiteljima.
Već na početku govora velečasni Odilon privukao je pozornost svih prisutnih rekavši da je za vrijeme programa mislio na svoje roditelje te da bi djeca u Beninu bila presretna da imaju ovakvu školu. Na vrlo zanimljiv način svjedočio je o svome djetinjstvu i odrastanju u ovoj afričkoj zemlji.
Škole u Beninu izgledaju kao kolibe, piše se na pločicama, bilježnicu je dobio tek u trećem razredu, a školarina se plaća već od prvog razreda osnovne škole. Za onog tko nema novaca, nema ni školovanja, što znači da nema ni napretka u široj društvenoj zajednici. Bonbone je dobivao samo za Božić, dok se meso jelo na Božić i Uskrs.
Kada je krenuo u osnovnu školu roditelji nisu imali novaca za školovanje pa bi ga učitelji udaljili s nastave, no imao je dozvolu pisati testove koje bi uvijek najbolje napisao jer su mu prijatelji rekli što su učili, zbog čega su ga učitelji pustili da pohađa nastavu u višim razredima. U Beninu obrazovanje u osnovnim školama traje šest godina.
Srednju školu, koja traje četiri godine, završio je zahvaljujući učiteljima koji su prepoznali njegovu želju za znanjem te mu unaprijed platili školarinu. Nikada nije saznao tko su njegovi dobrotvori.
Da bi završio gimnaziju u gradiću 15 km udaljenom od sela morao je prvo naći smještaj koji nije trebao platiti, već ga je mogao odraditi u polju ili negdje drugdje. Kucao je od vrata do vrata. Za besplatan smještaj obrađivao je veliko polje u kojem su rasli krumpir, rajčica, kikiriki, no nikada ništa od toga nije uzimao niti kušao jer nije smio.
Učio je uz svijeće koje je dobivao od župnika jer se svjetlo gasilo točno u 22 sata. Tri godine je ulazio u svoju sobu kroz prozor pazeći da ga nitko ne vidi jer domaćin mu nije dao da ulazi i izlazi na ulazna vrata. Zbog toga su mu prijatelji nadjenuli nadimak Prozor.
Velečasni Odilon ne pamti da je ikada u tom periodu imao novaca da si nešto kupi, a izazova i motiva uvijek je bilo, posebno dok je išao u gimnaziju gdje su išla djeca iz ekonomski dobrostojećih obitelji, djeca političara. Djeca iz siromašnih obitelji upisana u istu školu bila su samo ona koja su bila najbolja u učenju.
Budući da nije imao novaca, na pauzama nije izlazio iz razreda. Sendviče pod odmorima nije kupovao, već bi kuhao žgance kad bi stigao doma. Ovim primjerom naglasio je da svi mogu uspjeti u životu, bez obzira na materijalno stanje. Učenicima je naglasio: “Imate sve uvjete da uspijete!”
Svoj dolazak u Hrvatsku zahvaljuje misionaru vlč. Štefanu i biskupima koji su ponudili da netko iz Benina dođe u Hrvatsku studirati. Došao je i nije se pokajao. Hrvatska mu je postala drugi dom.
Svome selu pomaže i danas: za školu su napravili bunar da djeca imaju pitku vodu, crkvu su mu pomogli sagraditi prijatelji iz Hrvatske. Također, dao je izgraditi dom za djevojčice bez roditelja u kojem je trenutno njih 28, najmlađa ima 6 mjeseci, a najstarija 18 godina. Sve moraju ići u školu.
Svoj govor vlč. Odilon završio je riječima: “Uvijek je dobro biti dobar!”
U drugom dijelu druženja učenici su imali prilike postavljati pitanja. Tako su učenici imali prilike saznati da su ožiljci na njegovu licu znak pripadnosti određenoj obitelji, taj znak dobiva prvo muško rođeno dijete koje treba nastaviti obiteljsku lozu, oženiti se. Njegovi roditelji nisu odmah prihvatili njegovu odluku da postane svećenik, ali danas su sretni zbog toga. Odrastao je u velikoj obitelji i ima pet sestara i jednoga brata. Njegovom dolasku u Benin posebno se veseli petnaest nećaka.
Na kraju su učenici s nesvakidašnjim gostom u visine pustili balone u znak sklapanja novog prijateljstva. Uz to, učenici su na papiru ispisivali riječ koja ih je asocirala na druženje s vlč. Odilonom. Bilo je tu pravo bogatstvo riječi: obitelj, kunao (hvala na domaćem jeziku vlč. Odilona), radost, prijateljstvo, uzor i mnoga druga.
Piše: Marija Šokec, vjeroučiteljca
