„Počni živjeti onako kako misliš ili ćeš početi misliti onako kako živiš!“
(nepoznati autor)
Godine prolaze. Htjeli ili ne, starimo, rastemo, prolazimo. Često se propitkujemo o smislu života, smrti, žrtve, boli, radosti, patnje. Dok smo mladi, puni smo ideala, puni nekih naših planova, maštanja, želja, ono što želimo postići, ostvariti. A onda… Dođe vrijeme kada se upitamo što se to dogodilo s nama, životom, ljudima oko nas? Praveći s vremena na vrijeme „pregled“ našeg života, sa žalošću konstatiramo da puno toga nije onako kako smo očekivali. Ljudi oko nas nisu onakvi kakvi bismo htjeli da budu, razočarani smo, MI nismo onakvi kakvi bismo htjeli da jesmo…
Uvodna misao u kolumni mi često pada na pamet. Govorit ću o sebi. Koliko toga sam lijepog i dobrog mislio? Mislio sam da nikada neću napraviti neke stvari, da se to meni nikada neće dogoditi. A kada pogledam svoj život, vidim da sam puno puta pogriješio. Kroz mladost nosili su me ideali, poštenje, sloboda, radosti. Mislio sam da je svijet oko mene dobar, da ja mogu biti dobar, da mogu činiti svijet boljim, da su ljudi dobrohotni prema meni, da mi žele dobro, da čine dobro.
Stareći, shvaćam da to nije tako. Toliko puta sam ranjen, toliko puta izigran, toliko osuđen. I što onda? Onda se počinjem mijenjati. Postajem sumnjičav, postajem zatvoren, oprezan, proračunat, osuđujem, prozivam. Mijenjam se. Promjena je normalna u našim životima, ali osjećam da sam često daleko od onih svojih prvih ideala. Što je sa mnom? Jedan prijatelj mi je rekao: „Stari moj, ne možeš ići kroz pustinju a da se ne zaprašiš.“ Drugim riječima, ne mogu živjeti u ovom svijetu ako ne igram po pravilima svijeta. I moram popustiti, moram se prilagođavati, moram nekada izabrati živjeti onako kako ne mislim da je dobro.
Što se to nama nameće svakodnevno: budi lukav, čuvaj sebe, misli na sebe, ukradi ako možeš, iskoristi, ne misli na tuđe osjećaje… Možda sam sada pesimističan, ali čime nas hrane mediji: prevarama, korupcijom, lažima, krađama, ubojstvima, nekim nenormalnim stavovima koji se nameću kao normalni, ne možeš iznijeti svoj stav, a da ne budeš osuđen i prozvan. Ljudi se svrstavaju u naše i njihove, u lijeve i desne, u podobne i nepodobne. Kao da smo upali u neki vrtlog koji nas vuče k svome središtu; u početku se opiremo, pokušavamo plivati, a onda se prepustimo i pustimo da nas nosi bez naše kontrole, bez da sami odlučujemo gdje i kako ćemo plivati. Osjećam da se gubim negdje na životnom putu, da živim, ali da nije „to –to“! Nema mira! I, činjenica je, taj mir ne može zamijeniti nikakvo bogatstvo, nikakav status, nikakva slava.
Veliki hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević je napisao:
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!
Kad čovjek podlegne sumnjama života, kad počne dvojiti o vrijednostima života i o njegovim idealima, kad ga obuzme malodušje, potrebno je skupiti hrabrosti i krenuti dalje… Unatoč svim padovima, svakodnevno nam se pruža prilika biti bolji, živjeti svoje ideale.
Ponovno odlučujem: voljet ću ljude unatoč razočaranju, bit ću dobar bez obzira što drugi oko mene nisu! Nosit ću radost gdje god mogu! Jer sam na to pozvan! KUD KORAČAM HOĆU DA BACAM SNOPOVE ZLATNE SVJETLOSTI! (Izidor Poljak)
Pokušat ću biti promjena koju želim u ovom svijetu: pošten, radostan, otvoren, iskren, prostodušan, otvoren prema drugim! Na to me Isus poziva: LJUBITE JEDNI DRUGE KAO ŠTO SAM JA VAS LJUBIO!
Sa željom da uskrsnemo u svojim nadama, u svom pouzdanju u Gospodina, da uskrsne mir u našim srcima, svima Vama želim SRETAN USKRS!
