Ponedjeljak, 29. travnja 2024.

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA Leonard Markač: Isus je svjetlo koje nam osvjetljava put kako ne bismo pali i zastali

Danas je druga adventska nedjelja. Na adventskom vijencu palimo drugu svijeću, a u crkvama preko riječi Božje posebno se spominjemo Ivana Krstitelja.

Dekan koprivničkog dekanata, župnik Župe Močile, monsinjor Leonard Markač rekao je Dravi.info da svijeće na adventskom vijencu simboliziraju rast naše vjere i pripreme za najradosniji katolički blagdan – rođenje Spasiteljevo:

– Znamo da na prvu adventsku ili nedjelju došašća palimo prvu od četiri svijeće. Svjetlo je simbol Isusa Krista koji je rekao “Ja sam svjetlo svijeta, tko za mnom ide ne hoda u tami.” Sa svakom svijećom tijekom četiri nedjelje Došašća uoči Božića, raste punina Božjeg svjetla Isusova koje je on donio na ovaj svijet. Kao što je svjetlo potrebno u mračnoj prostoriji kako bismo mogli vidjeti, tako je i ovo svjetlo Isusa Krista simbol našeg duhovnog života. Isus je došao na ovaj svijet koji je sam po sebi mrak i tama. Bez Boga, bez Krista, čovjekov ljudski život je besmislen. Isus nam donosi taj smisao. On je to svjetlo koje nam osvjetljava put kako se ne bismo spotaknuli, kako ne bismo pali i zastali. On dolazi, daje nam ruku i diže nas i osvjetljava nam korake za budući život.

Paljenjem svake nove svijeće tijekom nedjelja Došašća raste punina svjetla, a s njom i vjera nas ljudi, pojašnjava velečasni Markač:

– Kao i svjetlo, i mi tijekom priprema za Božić malo po malo rastemo, sazrijevamo. Vjernici se imaju prilike očistiti u sakramentu svete ispovijedi, više se moliti Bogu, činiti dobra djela i tako malo po malo rasti. Ne valja u životu činiti nešto na naglo i onda stati. Punini Kristova svjetla približavamo se na Božić kad je Bog postao jednim od nas da bi nam bio blizak.

U današnjem evanđelju vjernici sreću najvećeg proroka, Ivana Krstitelja koji vrlo skromno, isposnički živi u pustinji:

– Sam ga Isus naviješta, govori o njemu kao najvećem rođenom od žene, koji nam itekako toga ima reći. On je Isusov preteča. Živi samozatajnim, skromnim isposničkim životom kako bi se – prema vlastitim riječima, mogao smanjivati da bi Isus – kojega naviješta, mogao rasti. I slikovito rečeno, Ivan Krstitelj se poziva na riječi davnog proroka Izaije – “Neka se svaka dolina uzdigne, svako brdo neka se snizi, a sve što je krivudavo neka se izravna”. To je zapravo govor o našem duhovnom životu. Ta planina, brdo označava našu ljudsku nadutost, oholost, umišljenost, lažnu veličinu koja se mora spustiti da bismo mogli hodati po ravnom putu. Poziv da se dignu udubine znači da sve što smo propustili činiti dobro treba ipak nadomjestiti. Svaki je od nas pozvan činiti dobro, svatko mora poraditi na sebi. A oni krivudavi putovi su simbolika naših običaja da zaobilazimo probleme u svakidašnjem životu. Idemo linijom manjeg otpora, a nema kompromisa. Moramo prihvatiti ono u čemu smo naglašeno loši ili slabi, ne želimo i ne znamo raditi ono što nam je povjereno. Moramo rješavati problem po problem, uzimajući svaki dan koji nam je dao Bog kako bismo ga cjelokupnog realizirali u našem životu. Samo tako ćemo postići puninu koju nam je Isus donio.

A premda nam se čini da je ovo naše vrijeme najteže, svako je vrijeme imalo svoje izazove. I dok samo možemo pretpostaviti kako je bilo prije primjerice 200 godina, danas se ipak možemo prisjetiti na kakve su izazove nailazili vjernici prije pedesetak godina, kaže monsinjor Markač:

– Svako vrijeme nosi svoje i vjernici su u svako vrijeme na svoj način iskazivali vjeru. Današnji čovjek, čini nam se, na izvanjski način djeluje drugačije nego prije pedesetak godina. Tada je bilo više duha u ljudima i spremnosti da budu radosni. Znali su da radost i veselje može dati samo Bog. I danas ima puno ljudi koji – unatoč svim lažnim ponudama koje ovaj svijet daje – a svi smo im izloženi, pronalaze pravi put. Unatoč lažnom sjaju koji ih želi po svaku cijenu želi odvesti od pravog smisla, ti ljudi ipak uspijevaju i pronalaze ispravan put.

Neka nam oni budu primjer.

zatvori