FOTO: KAKO JE ŽIVJETI U ŠPANJOLSKOJ? Evo iskustva obitelji Miketek iz Đelekovca

Ako ste se pitali kako je živjeti u Španjolskoj, biste li se mogli prilagoditi tamošnjoj klimi, sustavu i ljudima, pomoći će vam primjer obitelji Miketek. Oni su o svojoj novoj domovini puni hvale. U trećem dijelu putopisa iz Španjolske o njihovim iskustvima piše Snježana Tišljarić koja ih je tamo posjetila s prijateljicom Gogom.

Piše: Snježana Tišljarić.

GIRE CON COCHE EN BASKIJA (Đir autom po Baskiji)

Robi je izvrstan vozač. Nakon 77 kilometara evo nas u Azkoitii, prvom prebivalištu Miketekovih. Pokazuju nam bivši veliki stan. Prodavač u prizemlju srdačno ih pozdravlja. Koliko samo u svim tim ljudima ljubavi i srdačnosti ima. Tu se nalazi i radiona Gurelan gdje je Robert radio. Na njihovoj “staroj terasi” pijemo café , y té, de cerveza. Pušači čikove gase na podu. Izričito i samo na terasama kafića. Po opušcima, papirićima i računima vidi se koji se kafić bolje preferira. S toga se taj dio ne čisti do fajrunta. Totalno neobično, kad vidim prirodnu čistoću i toliki red posvuda. Pogledom odozgo na dlanu nam je cijelo mjesto. Pogađate. Do vidikovca se dolazi – dizalom! Čistim, klimatiziranim, svježim i mirišljavim. Možete i pješke, ali Robi ipak brine o svojim damama. Dug put nas još čeka. Prolazimo pothodnicima. Ne samo ovdje, gotovo svi koje smo vidjeli oslikani su. Ne grafitima već starim fotografijama toga dijela grada, ali i novima koje pokazuju kako danas grad izgleda. Predivno je vidjeti kako se brine i o tome. Kao da gledaš stari crno bijeli film prošlog i pretprošlog stoljeća i ulaziš u vrijeme “u boji”. Vremeplovi na zidovima. Vrlo često vidimo igraonice za djecu. Tu ih roditelji povjeravaju volonterima koji provode vrijeme u igri i učenju. Vjerojatno uočavate da je i ovaj natpis pisan pismom za slijepe.

Kao što su svi pothodnici obloženi “fotografijama” tako su me posebno dojmili i oni “art”. Saksofon zvuči kao pjesma anđela koja se razliježe plavim svodom obloženim pijeskom i solju oceana koje svjetluca čarobno kad osvijetli ga sunce i svjetlo reflektora noću…

Santo Ignacio de Loyola. Zar tu smo? Čija duša ne čezne upoznati svetost.

Ignacio de Loyola: “Ljubav se treba pokazati više djelima nego riječima”, rekao je.

Evo nas. Mir, mir samo mir…do neba. Mir u srcu. Oko nas. Mir u čovjeku do nas. Mir u pogledu. Mir. Osjećamo ga. Tu. U svakom koraku. Prostoru. I čovjeku.

Gracias Señor

Azkoitia – Deba 21 km. Avantura koju smo tamo doživjeli stala bi u posebnu priču.

Deba – Zumaja 16 km. Spojene šetnjicom. Ogradom od inoxa. Valovlje pjeni. Dišemo plućima, kožom, kostima, dušom.

Zumaia. Mjesto poput naših primorskih gradića. Veličanstvenih plaža. Na jednoj od njih snimale su se Igre prijestolja. Itzuron je poznat po stijenma Flisch u koje je udario meteorit. Osjećamo poštovanje spram ljepote prirode. Veličanstven prizor. I mi se tako osjećamo.

Zumaja – Zarautz. Do kojeg nas vodi cesta preko Getarije. Povezani – šetnjicom. Poznata plaža za surfere. Ja surfam na sigurnom. Zajednička večera na plaži.

Gracias amigos queridos. Te amamos!

Još samo dva dana… Todo esta bien… Estoy triste.

Moj dragi radio na kojem sam nekad radila, uvijek u srcu.

Predzadnji dan. Šmrc. Šoping liječi. Parquecomercial Txingudi. Pokušavam ne zaplakati kad gledam cijene. Čak i za naše plaće su prihvatljive. Tek za njihove! Ono što me posebno raduje je da su sve trgovine orijentirane na domaću proizvodnju i proizvode njihovih sela. Uvozno je sasvim sa strane i ima zastavice država iz kojih artikli dolaze. Ali najviše se cijeni i prodaje (i kupuje) domaće, izvorno. Razlika između eko proizvoda i proizvoda iz uvoza samo je nekoliko centi. Privatnici (posebno u mesnicama) često stave na artikle natpise “regalo” što znači ako kupiš meso gratis dobiješ ulje, mlijeko i sl. Na taj način trgovine se zahvaljuju kupcima na povjerenju.

Možda nekoliko fotkica radi usporedbe… Moram li govoriti o tome da roba “druge” klase, banane s crnim točkicama i pokojom mušicom – ne postoje nigdje! Sve od povrća, voća do mesa ista cijena, jedan euro i manje. Kvaliteta očigledna. Šteta da mi ne stane više slikica. Ili bolje ne… hvata me “depra”.

Robert nas dočekuje s večerom. Da prizovemo u sjećanje zavičaj – degustiramo kulenovu seku i presiječemo sangrijom! S jagodama je savršenog okusa.

Priča nam kako je prezadovoljan na poslu. La Rune postoji 44 godine. Bavi se izradom velikih preša za autoindustriju. Svih 60-tak zaposlenika zadovoljni su i svojim poslom i plaćom. I šefom. Iako mlad s mnogo poštovanja odnosi se prema svima. Obožava prgice. Robi i sinovi Mateo i Jurica rade u istoj firmi. I svi su zadovoljni i sretni. Kažu da, nažalost, u Hrvatskoj u ovako kratkom vremenu ne samo da ne bi mogli naći posao u struci, nego ne bi mogli ni pomisliti o kupnji dobrog auta i mobitela kojeg požele.

Daniela pak dodaje da je jedna mjesečna plaća dovoljna za normalan život četveročlane obitelji. Mjesečna košarica tamo iznosi cca 700 eura. Sve režije oko 200 eura (s uključenim telefonima, troškovima prijevoza, gorivom i svime sličnim), stanovi su oko 700 eura. Ovdje gotovo ni jedna obitelj nema samo jedno dijete. Višečlane su. Za svu djecu ovdje je smještaj u vrtić besplatan. Školarina iznosi godišnje 50 eura i to obuhvaća i sve knjige, redovni topli obrok, produljeni boravak s uključenim obrokom za one koji žele, izlete i sve što se tiče programa.

La Rune zapošljava većinom Španjolce, Francuze i Hrvate. Radno vrijeme je od 7 do 18 sati, s pauzom. Ovdje je jedini uvjet da dobiješ posao u struci i zadržiš ga: sposobnost i pošten rad. Vrijednog radnika jako cijene. Ovdje se ne dolazi na radno mjesto po podobnosti i ako imaš „strica“ koji te ugura. Da je tako ni mi ne bi dobili posao jer tu nikog nisu ni poznavali. Ovdje je cijeni da si čovjek. Pošten i marljiv. Tu, ako se toga držiš i poštuješ možeš raditi od mladosti do mirovine. Sam odlučuješ koliko dugo ćeš raditi. Tvornica u kojoj rade svoja tržišta ima u Brazilu, Americi.

Jurica i Mateo na radnom mjestu. Vlasnik tvrtke je Španjolac. Kooperant porijeklom iz Bosne (sa španjolskim državljanstvom).

– Prezadovoljni smo i ovdje želimo svi ostati. Tu nas cijene i poštuju. Ljudi su posebno dobri, prijazni, pristupačni. Plaće su uvijek do petog u mjesecu, redovite i dobre. Zadovoljni smo. Svi smo u ovoj zemlji našli svoj mir i sreću – kažu Miketeki.

Svi poštuju pravila. Nikome i ne pada na pamet prekoračiti brzinu kretanja na cesti ili sjesti za volan ako si popio makar i jedno piće. Vozači ne piju. Svaku moguću kaznu koja bi po težini prekršaja iznosila više od 500 eura automatski se na cesti plijeni auto. Postoji i trajno oduzimanje vozačkih dozvola.

– Posao koji radimo nije lagan, ali ako si zadovoljan poslom i na kraju za svaki sat viška koji sam želiš odraditi nakon osmosatnog radnog vremena, dobro si plaćen. Zato radimo s voljom i ništa nije teško. Mladi ljudi ovdje imaju odličnu perspektivu. Vrlo brzo se mogu osamostaliti i stvarati obitelji. Jedini uvjet je znanje španjolskog. Poseban su narod. Temperamentni svakako, ali izrazito prijateljski prema strancima. Prihvaćaju te kao svoga, s puno pažnje ti pomažu da uspiješ i napreduješ iako te ne poznaju. Njihova ljubaznost se ne može opisati. Oni zaista uvijek jedva čekaju da ih nešto upitaš, zamoliš. Od srca ti pomažu u svemu. Svaki radnik sam odabire broj sati rada. Poslodavac te ne smije ni pitati o prekovremenom radu. Redovno radno vrijeme je osmosatno, a ostalo možeš tražiti sam. Sam odabireš želiš li raditi osam, deset ili 12 sati. Naravno da si za njih plaćen. Da nije tako, poslodavac bi platio velike kazne – pričaju Miketeki.

Država je sasvim uređena. Svaki radnik preko vida laboral-a u svakom trenu tu može provjeriti plaća li mu poslodavac zdravstveno, mirovinsko, je li prijavljen kod poslodavca i je li mu sve plaćeno kako je dogovoreno. Nismo čuli ni jedan primjer gdje je radnik od poslodavca oštećen u bilo kojem obliku, ili zakinut za bilo koje pravo. U Hrvatskoj govore o transparentnosti, ali nam se čini da je ona jednosmjerna. Ne vjerujem da radnik može svakog trena znati o svemu kao ovdje. Poslodavac sebi ovdje nikada ne bi dopustio da na bilo koji način oštetiti svog radnika. Poštuje ga.

Daniela nastavlja i govori nam o predivnim iskustvima nje kao nezaposlene žene. Svim strancima država osigura besplatni tečaj španjolskog kako bi se dobro osjećali kod njih i dobro uklopili. Kao polaznik Daniela je platila svoju školu jezika 20 eura i to se odnosilo samo na radne listove za cijelu godinu. Škola traje jednu godinu i održava se četiri puta tjedno. Državi je stalo da kao stranac savladaš njihov jezik i pomaže i u tom smislu. Plaćanjem zdravstvenog sve imaš plaćeno. Nema nikakvih dopunskih plaćanja, nema lijekova koji se dodatno plaćaju. Liječnik ili njegova sestra te sam zove i podsjeti te da je prošlo godinu dana i da bi trebao obaviti neku kontrolu i pregled. Važno je da je samo jedan zaposlen za stalno i cijela obitelj dobije papire i zdravstveno. Pri dolasku svi papiri su gotovi u roku par sati. U policiji ostaviš svoj broj i dođeš za par sati i čekaju te svi dokumenti.

Država sufinancira i gradski i međugradski prijevoz. Dobiješ karticu i služiš se njome. Studenti, učenici i penzioneri participiraju sa samo 25%, ostalo pokriva država. Upravo radi toga većinom svi ljudi koriste gradski prijevoz i vrlo malo automobile. Ako bi ipak kupovali redovnu kartu kao sada za vas turiste 65 km platit ćeš oko 4 eura, a uz sufinanciranje 2,70.

Robert kaže da postoje dvije vrste plaća. Svako se za sebe odlučuje kakvu plaću želi primati: autonomo ili nomino. Odabereš li nomino dobiješ nižu plaću, ali je veća mirovina radi većih izdvajanja, imaš plaćen godišnji, sva bolovanja i ostalo. Autonomo dobiješ veću plaću, ali je manji doprinos, a kasnije je onda manja mirovina. No i ona najmanja ovdje je više nego dovoljna za lijepu i sigurnu starost, vjerujte.

Dom Miketekovih često uljepša i predivna Mateova djevojka Soany Sagrario Benitez Canales, porijeklom iz Hondurasa. Dobro došla među Podravke draga Soany. Grlim je. Osjećam njeno dobro srce.

Danas u poštanskom sandučiću pismo. U ime gradonačelnika grada. Obraća im se pismeno uz riječi: „Dragi Roberte, Daniela, Jurica i Mateo. Sada ste već jedno vrijeme građani našeg grada. Nadamo se da ste se dobro snašli i da se osjećate dobro među nama. Željeli bismo se susreti s vama kako biste nam rekli što vam se posebno sviđa, a gdje bismo mogli i mi kao grad nešto unaprijediti i poboljšati. Svaki vaš prijedlog rado ćemo čuti. Prošetat ćemo našim gradom i vi ćete nam ukazati što ste uočili i što bismo još mogli zajedno učiniti kako bi se vi i svi koji dođu u naš grad što ljepše i bolje osjećali…“ samo je dio pisma kojim se poimence srdačnim riječima obraćaju obitelji Miketek i time pokazuju poštovanje prema njima kao strancima u njihovu gradu.

Anoche. Čekamo Juricu. Daniela je poželjela odvesti nas na posebno mjesto s kojeg puca pogled na Irun i okolicu. Da se pozdravimo i oprostimo. Biram vožnju Jurinim Mercedes Benzom i vjetar u kosi u toplo predvečerje.