Promocijom knjige ‘Trnski, Mađer, Rašan: razmišljanja, razgovori i rasprave…’ Katarine Franjo započelo je ovogodišnje obilježavanje Dana općine Novigrad Podravski.
Obostrana je to gesta – Novigrad je tako zahvalio svojoj mještanki na iznimnom doprinosu društvenom i kulturnom životu mjesta, a Katarina – ona je tako još jednom pokazala ljubav svom Novigradu i njegovim velikanima.
Na upit zašto je napisala ovu knjigu, Katarina je Dravi.info ponudila predgovor svoje knjige.
– Mislim da se tu piše – dopisala je, ni ne pokušavajući, iako profesorica hrvatskog jezika, odgovor napisati po pravilima standardnog hrvatskog jezika.
Katarina je mlada žena, intelektualka, koja je već sada ostavila svoj duboki trag u novigradskom svemiru. Tko zna, možda će jednom neka nova zaljubljenica u svoj Novigrad pisati upravo o Katarini Franjo. I za to će joj trebati jako, jako, jako puno vremena.
Kao što i Katarina treba vremena da realizira ljetne planove: prilog za Podravski zbornik i Karlovački zbornik, onda nekaj za Virje (u čijoj školi radi!), pa kalendar Matice, pa treba i Vinkinu knjigu zgotoviti (riječ je o knjizi Vinke Pavlek, op.a.), pa skuplja papere za nekaj kaj ne zna je l’ joj bo uspelo pa o tom sada ne govori. Na godišnji bi oko 25. srpnja – u planu joj je Rumunjska i Bugarska, možda i Makedonija. A posle toga i knjižica o 15 godina KUD-a…
Ova mlada žena uvijek nađe vremena za našu kulturnu baštinu. Stoga ja pozivam vas, uzmite malo vremena, uložite malo truda i pročitajte tekst koji slijedi. Napravit ćete nešto lijepo i dobro za sebe. Katarinin tekst primjer je ljubavi spram zavičaja i poštovanja prema onima koji su nas oblikovali u prošlosti. Uživajte.
U Europskoj godini kulturne baštine, te u vremenu digitalizirane tradicije i baštine, mislim da je važno govoriti o onima koji su zaboravljeni, a stvarali su. Novigrad je posebna sredina. Idiličan kraj, pogodan za duga i mirna spavanja. Povremene šetnje. Smješten u okrilju predivne prirode, mira i tišine, u kojem su stvarali i živjeli, jedni i fizički dok drugi možda svojim djelima, ljudi koji su željeli pokazati koliko je važno brinuti o onome što su nam ostavili naši preci. Voljeti svoj zavičaj, dom, jezik i koliko ga je važno čuvati. Zaluđeni vlastitom opsesijom kako prosvijetiti narod i pokazati mu što je za njih bit postojanja. Knjiga izlazi u trenucima, kako neki misle i govore, kulturne uspavanosti našega mjesta. Briga o jeziku je ta koja povezuje Trnskog, Mađera i Rašana. Bilo da se tu radi o govoru naroda uz pomoć lijepe književnosti (poezije, proze, a možemo reći i anegdote) ili pak brizi o jezičnim disciplinama koje služe u komunikacijske svrhe, a nadam se sve s ciljem što boljeg sporazumijevanja i razumijevanja. Bilo da se radi o preporodnim idejama koje je uvodio Trnski, a odnose se na novotvorenice koje je osluškivao u narodu i nametao ih umjesto germanizama. Ili pak Madjerovi govori koji su imali prosvjetiteljsku, samim time komunikacijsku ulogu, budili i okupljali narod, prvenstveno mlade… Koji su možda u današnjim pričanjima velikih odraslih u Novigradu uspavani, nezainteresirani… Što smo im ponudili, dali ili pak nametnuli… I postavlja se pitanje, gdje li su… Tu je još Rašanova ideja vezana uz esperanto i težnja da se međusobno svi povežemo, i ona je na tragu današnjih europskih stremljenja i izgradnje mostova koji povezuju narode. I svakako njegova briga o kajkavštini i bojazan, već tada, za onim što se danas u Novigradu događa. Nestanak zavičajnog idioma. Živjeli su na rubu vlastitih životnih doticaja. Jedan je živio, drugi je stvarao, treći je nastavljao. Najveći odjek i zastupljenost u literaturi i unutar izvora imao je Trnski, zatim u daleko manjoj mjeri Rašan, a gotovo nikakav Madjer. Je li važno vikati u gomili ljudske nezainteresiranosti i pasivnosti… Ili je bolje uživati u tišini, uronjenosti u vlastitu svakodnevicu, bez razmišljanja, prihvatiti ono što nam drugi nameću pa bila to baš i nebriga za zavičajne preporoditelje. Nažalost, godinama je ljepota zavičaja i prirode koja nam je darovana i koja je nepromijenjena, još uvijek osim Komarnice, netaknuta. Je li nam to svima skupa dovoljno ili ćemo graditi Novigrad kakav su željeli Trnski, Madjer i Rašan… Moja ideologija je već godinama poznata, mislim na kulturne aktivnosti u našem mjestu, i zahvaljujem svima koji ju na bilo koji način podržavaju. A Trnski, Madjer i Rašan, zasigurno bi se zadovoljno smijali ako je ova knjiga uspjela potaknuti istraživački duh u nekih novih baštinika, motivirati uspavane zavičajnike te probuditi digitalizirana razmišljanja mladih prolaznika. Pa nek’ putuju Trnski, Madjer i Rašan… Čitajmo ih…
