Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove ili Tijelovo, slavi se u četvrtak nakon Presvetog Trojstva, u čast Posljednje večere. Nastala je kao reakcija na krivovjerna učenja o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji, ali istovremeno ona je i čin pobožnosti prema Oltarskome Sakramentu.
Izravan poticaj za uvođenje ovog blagdana bilo je viđenje redovnice augustinskog reda, Julijane iz Liègea 1209. godine, nakon čega je tamošnji biskup 1246. godine uveo slavlje ovog blagdana za svoju dijecezu, a u tome ga je slijedio papa Urban IV. koji ga je iste godine proširio na cijelu Zapadnu crkvu.
Vrhunac blagdanskog slavlja i danas čini tijelovska procesija ili ophod tijekom kojeg se Presveti Oltarski Sakrament, odnosno hostija svečano nosi u pokaznici ili monstranci, pod baldahinom ili nebom kako ga u Podravini češće nazivaju. Procesija se kreće od crkve prema četiri oltara postavljena na različitim mjestima u naselju, a kod svakog od njih čita se početak jednog od evanđelja, ili neka druga čitanja iz svetog pisma. Nakon toga se moli te svećenik dijeli blagoslov. Molitvu obavezno slijedi pjevanje i to prije svega pjesme “Tebe Boga hvalimo”, kako je zabilježeno u Novigradu Podravskom.
Prema sjećanju kazivačica, do sredine prošlog stoljeća u Podravini su toga dana posebno bogato i svečano bijelim cvijećem bile ukrašavane crkve, a vjernici su prema mjestu stanovanja uređivali i vanjske oltare koje su nazivali sjenice ili u Novigradu Podravskom senčice. Kod uređenja sjenica prvo je iz šume trebalo dopremiti brezove grane i grančice, nakon čega se pristupalo izradi improviziranog oltara koji je bio ukrašen bijelim prekrivačima vilanima i vezenim stolnjacima te cvijećem bijele boje. Najčešće su to bili ljiljani, ali koristilo se i cvijeće izrađeno od krep papira. Na tako uređenom oltaru obavezno se nalazio križ te dvije svijeće. Kreativnije žene sjenice su još i dodatno ukrašavale ručnim radovima, slikama svetaca, tepisima i biljkama lončanicama.
Prema točno utvrđenim pravilima odvijala se i procesija u kojoj su sudionici činili povorku prema određenom redoslijedu. Sudjelovala su školska djeca s učiteljima, prvopričesnici, članovi crkvenog zbora, ministranti i ugledni župljani. Djeca su nosila isključivo bijelu odjeću, a djevojčice su na glavi imale vijenac i veo (šlajer) te košarice s cvjetnim, najčešće ružinim laticama koje su sipale putem. Obaveza nošenja bijele odjeće odnosila se i na djevojke, dok su mlađe udane žene toga dana na glavu povezivale maramu svilnjak bijele ili svjetlije boje. Mladići ili mlađi muškarci zaduženi za nošenje baldahina često su bili odjeveni u vatrogasne odore čime se i u ovoj prigodi željelo naglasiti koliko zajednica cijeni tu aktivnost.
Zanimljiv je i običaj što ga je Tereza Salajpal zabilježila u Goli, a prema kojemu su žene otkidale grančice sa sjenice i nosile ih u svoje povrtnjake da spriječe krtice u kopanju zemlje i to prije svega na gredicama zasađenim zeljem.
