Internet kao medij kojim vladaju brzina, drama i spektakli ne zvuči kao plodno tlo za formu poput talk showa, odnosno razgovora. Pa ipak, podcast je pustio čvrsto korijenje na YouTubeu. Mnogobrojni autori na toj platformi objavljuju svoje razgovore sa zanimljivim gostima, baš kao što to rade i radio postaje, i to samostalno – bez izdavača, medijske kuće i redakcije, a neki od njih i bez studija, samo s minimalnom opremom.
Među takvim nezavisnim hrvatskim podcasterima je i Koprivničanac Igor Vuk. Trenutno živi i radi u Zagrebu, kao i mnogi, kaže, koji su otišli u Zagreb na studij pa tamo i ostali. Radno vrijeme mu je od 7 do 15 u uredu jedne firme, a izvan toga bavi se svojim hobijem koji je nazvao The Podcast.
– Podcast kao fenomen već postoji duži niz godina – objašnjava Igor. – Zapravo je krenuo s Appleovim iPodom gdje je Apple iTunes servis nudio uz glazbu i mogućnost uploada audio-emisija koje je bilo tko mogao snimiti, čak i u svojoj sobi. Dolaskom YouTubea odjednom svatko može, koristeći samo mobitel, napraviti svoj podcast. Zbog velike dostupnosti, razvio se čitav niz formata: podcast u kojem samo domaćin govori o nekim temama i povremeno ima goste, format u kojem voditelj i gost diskutiraju o temama te format u kojem gost izlaže temu, a voditelj samo usmjerava pitanjima.
Podcast bi najlakše bilo opisati, nastavlja Igor, kao razgovor uz kavu koji netko snima. Cilj takvog formata je slobodno se izraziti o određenoj temi i upravo mu je ta sloboda velika prednost. – Odgovornost za sadržaj podcast ne polaže nikome osim publici. Publika u današnje vrijeme jako cijeni iskrenost, a voditelji i gosti mogu prezentirati sebe na vrlo neposredan i iskren način. Kroz podcast zapravo publika vidi onu stranu ljudi koju često u medijima ne može vidjeti.
Druga prednost podcasta je velik doseg; danas je, putem platformi poput YouTubea i Facebooka, moguće doći do publike iz cijelog svijeta. – Uz to, jedna velika prednost je to što je podcast samo nastavak na drugačije “konzumiranje” sadržaja koje je došlo s Internetom. Radio, TV, dnevne novine izlaze na periodičnoj bazi; ukoliko propustite emisiju, šanse da ćete ju opet naći su male. Mlađe generacije danas koriste medije kao Netflix, YouTube i Facebook gdje su informacije trajno pohranjene i sami biraju kada i koliko će što konzumirati.
Cijena opreme također je niska, ističe Igor; za par tisuća kuna može se nabaviti set kvalitetnih mikrofona, interface i fotoaparat ili web kamera.
Na sve to se nadovezuje nedostatak, a to je da su zapravo većina podcastova individualni poduhvati, nastavlja Igor. – Kada krenete raditi podcast sve morate više-manje sami, uz naravno pomoć bliskih ljudi. Uđete u to nespremni, učite kako idete, shvatite da ste jedan mali podcast u moru drugih sadržaja koje ljudima odvlače pozornost i nemate infrastrukturu koju ima jedna radio postaja. No, uz puno rada i upornosti sve se može napraviti. Lijepo je vidjeti playlistu od 26 podcastova, a i stvari rastu sve brže i brže. Kada prijeđete određenu kritičnu masu, sve više i više ljudi priča o vama i nalazite svoju publiku.
No, podcast je kao format ipak još uvijek velika nepoznanica na našim prostorima. – Morate privući publiku kojoj tisuće drugih stvari odvlači pozornost, da slušaju 45, 60 ili 90 minuta dug razgovor. Tu je, ipak, i velika prednost jer ćete sve one koje privučete pretvoriti u vrlo lojalne gledatelje.
Kako si odlučio baciti se u YouTube/podcast vode? Jesi li već ranije imao nekog iskustva u medijima ili na nekim sličnim poslovima?
– Nisam imao ranijih iskustva u medijima. Najbliže mediju bio bi bend, ali to je naravno totalno druga sfera. Sve je krenuo kroz glazbenu ideju. Bavim se glazbenom produkcijom i radio sam na konceptu približavanja tehnologije glazbi. Ideja je bila da okupim bendove u njihovim prostorima, sve ozvučim i streamam uživo na Facebook i YouTube kao jedan oblik sessiona. Na taj način pomogao bih bendovima dobiti publiku, kvalitetnu snimku i bio alternativa klubovima koji nažalost kod nas sve manje i manje održavaju koncerte.
– Stvar se brzo izjalovila jer su bendovi dosta neorganizirani, a plan je bio na tjednoj bazi raditi sessione. Tu ulazi prijatelj, Dmitri koji trenutačno živi u Sloveniji i dolazimo na ideju da on dođe kod mene i mi napravimo jednu “prezentaciju” rada njegovog benda, a kada bend dođe u Zagreb, radili bismo i “live session”. Prvi podcast je prošao odlično, zabavno, opušteno s popriličnim brojem gledatelja. Tog trena sam shvatio koliko je taj format razgovora daleko lakši od komplicirane ideje sessiona s bendovima i odličio sam krenuti s tim formatom.
I kako je sve to skupa krenulo? Kako si osmislio studio, nabavio opremu, tko ti je bio prvi gost?
– Nakon prvog podcasta, napravio sam listu gostiju. To je bilo nekih 40-ak ljudi koji su mi prijatelji na Facebooku. Nekako sam ih rangirao od prijatelja do javno poznatih ličnosti i odlučio napraviti prvo bazu od 5-6 podcasta pa onda zvati “poznatije” osobe. Studio je zapravo moj stan, a oprema je tu već od prije jer se bavim audio produkcijom u slobodno vrijeme. Prvi gost, Dimitri sjeo je “kao naručen” jer je imao jako zanimljivu priču, a inače je opušten i zabavan pa me i to ohrabrilo za dalje.
The Podcast već ima više od 20 nastavaka. To je puno gostiju, puno priča. Je li ti teško sastavljati pitanja za njih, odnosno kako se pripremaš za razgovor?
– Da, lijepo je vidjeti sve te video uratke, to je nešto više od 26 sati materijala. Puno gostiju, puno poznanstava, puno odličnih trenutaka. Pitanja kao takva zapravo i nemam za podcast. Radim okvirni nacrt tema o kojima pretpostavljam da bi gost htio pričati, pokušavam ih prezentirati kroz neke njihove priče i stvari koje inače ili ne vole govoriti u ostalim medijima ili ih ne pitaju. Goste proučim čime se bave, pročitam intervjue s njima, pogledam njihov rad. Recimo za Igora Mikloušića sam pročitao 5-6 njegovih radova iz psihologije. Za Roberta Valdeca sam ponovno pogledao 10-ak epizoda “Istrage”.
– Nije toliko teško jer gosti vide da nemam neke namjere “roštiljati” ih već dapače, želim izvući iz njih ono što oni stvarno jesu i što često bude u većini medija iskrivljeno. Tu se opuste i stvar krene jako zanimljivim tokom, a teme same nastaju kako gosti pričaju. Recimo, podcast s Vedranom Pribičević počeo je s ekonomijom, a završili smo na Zvjezdanim stazama.
Tko ti je do sada bio najzanimljiviji gost? Kad bismo mogli pogledati jedan jedini The Podcast, koji bi preporučio?
– Teško pitanje, mogu li nabrojati bar tri? To je malo problem, jer stvarno mi je svaki podcast bio odličan i znam da to zvuči izlizano. Svaki gost daje jedan poseban kut gledanja i svi mi imamo zanimljive stvari za reći jer smo u zadnjih barem 17 godina, koliko mi je bio najmađi gost, doživjeli jako puno toga. Najpopularniji podcastovi su bili koliko vidim Vlatko Štampar, Igor Mikloušić i Vedrana Pribičević. Možda podcast u kojem sam bio najopušteniji je bio s Vlatkom, ali to je čisto moja percepcija.
Kako biraš goste, ili možda bolje – kako ih dovlačiš pred mikrofon?
– Prvi način je bila početna lista ljudi koje imam na Facebooku. Pošaljem im poruku s upitom bi li gostovali na podcastu te u dvije-tri rečenice opišem kako izgleda i naravno dam im link da pogledaju dosadašnje epizode. Ispočetka je to bilo malo nezgodno jer sam htio pozvati neke “poznatije” ljude, ali nisam imao baš materijala za pokazati.
– No, s vremenom su stvari krenule na način da bi gosti nakon podcasta meni preporučili druge goste. To je zapravo najbolji način za naći goste. Ono što je jako bitno je da je gostima toliko zabavno i ugodno da žele i drugima preporučiti gostovanje.
– Goste biram na način da mi mjesec bude ispunjen raznim temama. Kultura, inovacija, znanost, glazba itd. Cilj mi je da mi gosti budu pozitivni ljudi koji su odmak od depresije i sivila u našem okruženju. Pokazati gledateljima da se može napraviti puno toga u mnogim zanimanjima uz rad, trud i znanje. Također volim dovoditi goste s kojima ne dijelim neka stajališta. To bude zanimljiv trening tolerancije, a i iz toga se rode zanimljiva poznanstva. Mislim da je danas dosta bitno izaći iz svojih okvira i poslušati drugu stranu i vidjeti zapravo koliko dodirnih točaka imamo svi zajedno i koliko često pričamo o istoj stvari, samo iz malo drugačijeg kuta.
Koliko ti vremena The Podcast oduzima?
– Epizode traju od 45 do 90 minuta. Uz to mi za pripremu treba nekih pola sata, a tokom tjedna utrošim još dva do tri sata istražujući goste. To mi je za sada zanimacija s kojom uz najmanje uloženog vremena imam puno rezultata. Ne samo gledatelja, “lajkova” već prvenstveno poznanstava, videa i iskustva. S ljudima trebate pričati, ponekad to izgleda naoko lagano, ali nije. Ponekad se užasavam upoće pogledati epizodu i jer imam osjećaj da sam grozan pred kamerom, ali malo po malo vježbam to.
Donosi li The Podcast kakvu zaradu ili su to možda planovi za budućnost? Čitali smo o mladim ljudima koji su dali otkaze i počeli živjeti isključivo od YouTubea.
– Za sada nema nikakve zarade. YouTube ima dosta stroge kriterije za monetizaciju od ove godine, ali čak mi to niti nije cilj. Drago mi je vidjeti da neki mogu dati otkaz i baviti se onime što vole. No, meni bi to iskreno bio i preveliki pritisak. Onda moram misliti hoće li biti gledatelja, hoću li se pokriti, što gledatelji misle, vole i tako dalje. Svakako mi je iznimno stalo do gledatelja koje jako cijenim jer odvojiti minimalno jednom tjedno sat vremena da bi slušali nekog kako priča je u današnje vrijeme velika stvar.
– No, s obzirom na to da imam vremena baviti se s ovime i raditi “uobičajeni posao”, to mi daje određenu slobodu i iskrenost da se ne brinem za pretplatnike, lajkove i monetizaciju već da stvarno radim onako kako sam i zamislio. Nema pritiska, samo iskreno i opušteno, a to publika cijeni. Problem s time je što treba dugačak period da bi privukao takvu publiku.
– Ukoliko u jednom trenu stvar može donijeti veću zaradu nego posao koji radim, razmislio bih o tome. Zasad uživam ovako, podcast mi donosi veliko zadovoljstvo i radim to zato što stvarno u tome uživam.
The Podcast možete pratiti ovdje
