Šinterice dobrog srca danas su proslavile svoj prvi rođendan, odnosno godinu dana otkako su pokrenule istoimenu Facebook stranicu. Trebao je to biti veliki događaj i lijepo druženje sa stvorenjima zbog kojih su se u sve to i upustile, no nebo se otvorilo i jaka kiša onemogućila je taj dio programa.
Stoga su Martina Kazinoti, Nina Kolar i Nina Verčević uz prigodnu tortu i kolače počastile svoje suradnike, volontere, prijatelje i prolaznike na terasi kafića na Zrinskom trgu. “Kava s dlakavcima”, kako je bilo nazvano druženje planirano za danas, održat će se nekom drugom prilikom.
No, zato je danas bila idealna prigoda da porazgovaramo sa Šintericama o njihovih prvih godinu dana, a pred Dravin mikrofon stala je Martina Kazinoti.
Kako su prije godinu dana krenule Šinterice dobrog srca?
– Kad sam se doselila u Koprivnicu, čula sam za Ninu Kolar koja se većinom bavila udomljavanjem mačaka. Počele smo surađivati i oglašavati životinje putem naših Facebook stranica, a ubrzo nam se pridružila i Nina Verčević koja je završila fakultet i preselila se u Koprivnicu. Tada nas je već bilo troje, bilo je više potreba za oglašavanjem pa smo odlučile cijeli taj angažman okupiti na jednom mjestu.
Malo je to ljudi za toliko životinja, zar ne?
– Osim nas tu je još desetak ljudi koji nam pomažu kako tko može: prijevozom, fotografiranjem… No, imamo svega četiri-pet aktivnih čuvalica, što je jako malo s obzirom na velik broj životinja. Trenutno brinemo o 37 pasa i mačaka.
Kako građani mogu pomoći da bude manje napuštenih životinja?
– Građani prvenstveno ne bi trebali uzimati životinje o kojima se ne mogu brinuti. Tu je izvor svih problema. Drugo, adekvatna briga za životinju nije samo hranjenje već je tu i cijepljenje, sterilizacija, čipiranje i sve ostalo. Tu je srž problema. Treće, građani bi trebali više brinuti o svojim životinjama. Četvrto, ne bi ih trebali puštati uokolo bez nadzora. Peto, ako već nisu u mogućnosti imati životinju, građani bi mogli pomoći nama pri čuvanju i brizi za životinje… Treba nam više edukacije o sterilizaciji i napuštenim životinjama, veća informiranost, više ovakvih događanja.
A kako mogu pomoći nadležni?
– Jednostavno: Treba nam veliki no-kill azil u kojem će raditi ljudi kojima je prioritet briga za životinju, a ne novac.
Sada, nakon godinu dana, kakvo je stanje s udomljavanjem napuštenih životinja?
– Većina ljudi u Hrvatskoj koji se bave ovim vidi jako malo udomljavanja, jednostavno zato što pasa i mačaka konstantno pristiže sve više i više. Ljudi koji vole životinje i žele ih udomiti već ih imaju, a stalno dolaze novi. Zbog nesterilizacije smo svi u velikom sosu. Mislim da je sada ključan trenutak da se svi krenemo educirati i angažirati, da se propiše obavezna sterilizacija i da krenemo s tim jer ako se ovakvo stanje nastavi, za 10 godina više nećemo moći hodati po gradu. Trebali bismo se ugledati na Osijek i s pravim pristupom i pravim skloništem kroz pet godina mogli bismo riješiti taj problem i postati grad koji se može dičiti brigom za svoje životinje.
A kakav je dojam nakon prvih godinu dana Šinterica?
– Imamo sve više i više posla, a sve manje i manje udomljavanja i mjesta. Što se nas tiče, dobro je što puno ljudi zna za nas, puno nas ljudi kontaktira, nose nam donacije i hranu, no oko samog segmenta životinja – bojim se da se nije baš puno toga promijenilo već naprotiv, da je otišlo na gore. No tako nije samo kod nas nego u cijeloj Hrvatskoj.
