Crkva je bolnica za grješnike, a ne muzej za svece.
Na samom početku odvojio bih i razjasnio pojmove crkva (malim slovom) i Crkva (velikim slovom); crkva je građevina u kojoj se odvija bogoštovlje, a Crkva je zajednica krštenih vjernika koji vjeruju u Isusa Krista. Možda bi nekako prikladnije bilo da je naslov ISUS DA, ALI ODLAZAK U CRKVU NE!
O čemu se radi? Često puta sam čuo ovakvu ili sličnu izjavu: „Ja sam vjernik, ne idem baš nešto u crkvu, ali vjerujem“. Postavlja se pitanje, što znači biti vjernik? Za mene, kršćanina katolika, vjerovati znači da vjerujem da je Isus sin Božji, da je začet po Duhu Svetom, da je došao na svijet u jednom povijesnom vremenu, zbilja bio Bog koji je umro na križu, ali i uskrsnuo. Vjerujem da nakon smrti postoji raj ili pakao… Još je tu puno vjerskih istina i dogmi, ali ukratko, to je to. O Isusovom životu zapisano je u evanđeljima. Što iz evanđelja mogu saznati o samom Isusu? Da LJUBI ČOVJEKA! Nema u evanđelju Isusovog prijezira spram čovjeka, odbacivanja, osuđivanja. Isus nigdje ne osuđuje čovjeka nego osuđuje grijeh i postupke. Ono što me uvijek fascinira jest spoznaja da se ljudi koji se spominju u evanđelju mijenjaju onda kada su osjetili da su voljeni, prihvaćeni, vrijedni. U knjizi „Isus, sin Čovječji“ (Halil Džubran) Marija Magdalena kaže za Isusa „Drugi muškarci su u meni voljeli sebe, Isus je u meni volio mene“. Ovo me svaki put iznova fascinira, zamisli, potakne. Druge voljeti radi njih samih, prihvatiti ih upravo takve kakvi jesu, ne zato jer su prošli kroz moj filtar „zaslužnosti ljubavi“. Zašto ovo pišem? Upravo iz razloga zašto ISUS DA!
Zašto crkva ne? Mnogi će navesti razne razloge; dosadno im je, ljudi u crkvi im idu na živce, svećenik je loš, vjernici su licemjeri, nema mjesta za sjesti, svećenik ne živi ono što propovijeda…
Želim osvijestiti zašto idemo u crkvu; idemo čuti Božju riječ, živjeti sakramentalnim životom, čuti tumačenje Božje riječi, korigirati svoj život u skladu s njom. Možemo li sve to i bez odlaska u crkvu? Možemo. Na svijetu je nebrojeno ljudi koji nikada nisu čuli za Isusa, koji nikada nisu kročili u crkvu, koji ne pripadaju niti jednoj vjerskoj konfesiji, a opet su dobri, kvalitetni ljudi, koji žive po moralnim principima, da bi se neki „pravi“ vjernici mogli skriti pred njima. Kako je rekao Immanuel Kant – „zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni“. U svima nama je upisan, ucrtan taj moralni zakon koji nas potiče da činimo dobro, a izbjegavamo činiti loše. Vjernici to nazivaju Božjim glasom u nama, to je savjest!
Ali… (Uvijek postoji neki „ali“.) Naglašavam ponovo, Crkva nisu samo papa, biskupi, svećenici… Crkva smo MI, VJERNICI. Crkva je ZAJEDNICA vjernika, ne pojedinac! Isus je ustanovio zajednicu apostola, živio je s njima, naložio da učine sve ljude njegovim učenicima. Zamislite da netko kaže – ja volim nogomet, ali ne idem na utakmice, ne gledam utakmice, ne igram nogomet, ne poznam nijedan klub niti igrače… Ili, jako držim do svoga rođendana, ali niti tko zna za moj rođendan, niti sam koga pozvao, niti sam na bilo kakav način proslavio taj dan. Malo kontradiktorno, zar ne? Koliko god nam se to ne sviđalo, ali nema vjere u Isusa Krista, ako ne živimo ono što nam je rekao. Isus je na posljednjoj večeri rekao “Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19-20)… Ili, “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.” (Mt 18,20). Jasno je iz ovoga da Isus naglašava zajedništvo, da se Crkva (vjernici) okuplja, da slavi spomen na Isusovo otkupljenje. I ne ostavlja se tu mogućnost drugačijeg tumačenja. Ne možemo mi prilagođavati evanđelje prema sebi, nego sebe prema evanđelju! Mi možemo biti dobri ljudi, možemo živjeti moralne principe i bez odlaska u crkvu, ali je to nepotpuno. Nema bez odlaska na Misu, nema bez sakramentalnog života toga jedinstva s Isusom.
Istina je da nas svećenici mogu sablazniti, da mnogi vjernici (počevši od samih nas) nekada ne žive ono u što vjeruju, istina je da oni koji redovito idu u crkvu mogu biti puno gori nego netko tko nikada ne ide u crkvu. Sve to stoji. Ali, ja ne idem u crkvu radi njih, nego na susret s Gospodinom, da čujem Njegovu riječ, da se ravnam po njegovoj Riječi. Isus je učinio ovaj svijet boljim. Nije odbacivao nikoga, nije vrijeđao, nije klasificirao ljude, nije bio povodljiv, licemjeran, grub. Volio je čovjeka bezrezervno, bogate i siromašne, i one na visokim položajima i one bijedne i odbačene. Tom Isusu vjerujem. Zbog toga je moj odlazak u crkvu, bez obzira na grešnost svih članova Crkve, susret s tim Isusom i želim ga nasljedovati.
