‘Slikarstvo je moj dom i moja druga ljubav, pogotovo sada kad sam u mirovini. Potpuno sam mu se predao jer to je ono što me ispunjava i smiruje u potpunosti’, priča nam u svom ateljeu umirovljeni stomatolog Vladimir Bedeković koji je unazad nekoliko godina svoja djela izlagao u Čakovcu, Ninu, Zadru te Hlebinama. Trenutno priprema izložbu u Beču te retrospektivu svojih radova u Hamburgu.
Vladimiru je kist u ruci odmalena, svoju prvu sliku naslikao je s 12 godina, a u vrijeme studiranja više od dvjesto. Počeo je s naivom, no ubrzo je krenuo nekim svojim putem. Najviše, kaže, uživa slikajući portrete, aktove, Dravu i Dalmaciju, ali i daleku Afriku.
— Bitno je da te ljudi prepoznaju po tvojim slikama. Da kad vide sliku znaju da si je ti naslikao. Tako ja to osjećam. Slikam iznutra i vjerujem da to ljudi prepoznaju.
Njegov poseban izričaj još u vrijeme studija prepoznao je Rolf Italiaander. Oni koji Vladimira poznaju kao stomatologa sigurno znaju da je svoj zanat klesao u Njemačkoj i tamo je i upoznao, kako ga naziva, svog mecenu. Tada je zapravo počela njegova slikarska karijera.
Italiaaneru će biti posvećena jedna od Vladimirovih sljedećih izložbi. Prva će biti ona u Beču kod Gradišćanskih Hrvata gdje će koprivnički slikar izlagati s kiparom Sinišom Novakom iz Svetog Križa, dok za iduću godinu sprema retrospektivu svojih radova u Hamburgu. Zašto baš tamo?
— Kad sam bio student tamo sam surađivao s profesorom Italiaanderom. On je bio sakupljač slika i starina iz cijelog svijeta. Zapravo, sakupljao je nepoznate slikare, što sam tada i ja bio. Htio nas je predstaviti publici i uvesti nas u svijet slikarstva. Želio je da publika odluči tko je dobar, a tko nije. Mene je jako zavolio jer nisam bio tipični naivac — upoznaje nas s čovjekom koji je uvelike obilježio njegov život i prema kojemu gaji veliko poštovanje.
Tako zapravo i jedini neostvareni san našeg umjetnika ima veze sa spomenutim Italiaanderom.
— Velika mi je želja otvoriti svoju galeriju, to sanjam svake noći. Dolje u Dalmaciji, u Petrčanima gdje već dvadeset godina ljetujem i gdje se osjećam kao kod kuće, moj sin i ja kupili smo staru kamenu kuću koju restauriramo i u njoj ćemo imati galeriju i muzej po stilu mog profesora Rolfa. San mi je da i ja, kao što je on to nekad radio, mlade slikare koji nisu afirmirani predstavljam javnosti. Izlagat ću njihova djela, neće to biti nikakve poznate face, već nepoznati slikari amateri, i pričati sa slikarima. To bih volio — podijelio je s nama svoj san.
Susret s Dalijem
Koprivnički umjetnik s posebnom ljubavlju slika portrete. Nedavno smo pisali da je naslikao predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović i osobno joj uručio sliku. Tada nam je rekao da portrete slika duže od dvadeset godina i da su to uvijek ljudi prema kojima gaji posebne osjećaje. Zaintrigirao nas je zato portret Salvadora Dalija u njegovom ateljeu.
— Bio sam student, bilo je to 1974. godine za vrijeme Europskog nogometnog prvenstva u Španjolskoj. Išao sam na to prvenstvo i spavao sam u mjestu Calp, nedaleko od Benidorma gdje je izlagao Salvador Dali. Želio sam to vidjeti. Jedna slika me posebno fascinirala i dugo sam stajao ispred nje. U jednom trenutku netko mi je stavio ruku na rame, ja sam se okrenuo i malo je reći da sam bio iznenađen. Bio je to Dali. Rekao mi je “mladiću, jako dugo stojite pred ovom slikom”. Na to sam mu odgovorio da sam fasciniran njegovim radovima i da mi je izuzetan umjetnik. Na njemačkom smo pričali, no rekao sam mu da sam iz Hrvatske, tada Jugoslavije i da se u slobodno vrijeme bavim slikarstvom. On mi je zaželio sve najbolje i tako smo se rastali — ispričao nam je susret s jednim od najistaknutijih slikara 20. stoljeća koji posebno impresionira.
— Prije tri mjeseca naslikao sam i njegov portret. S ljubavlju sam ga radio, kao i portret moje prabake. To se ne može opisati, slika se iz duše — zaključio je.
