Što to u stvarnosti definira naziv „Pametan grad“? To su gradovi u kojima funkcionira samoodrživo rješavanje opskrbe električnom energijom, kontrola prometa, a temelj toga su umreženost i centralizirana kontrola gradskih usluga pod nazivom „smart grid“ koja upravlja sustavom distribucije te osigurava pravilno funkcioniranje u slučaju kvara.
Dok vam bojler zašteka u subotu navečer ili u nedjelju ujutro, onda jasno vidimo da umreženost u slučaju kvara ne funkcionira i na kraju ispada da ste si sami krivi kaj je vani -10, a vi nemate tople vode do ponedjeljka. Godinama se piše kod nas kako smo pametan grad, da smo prvi u Hrvatskoj i da zbog toga moramo biti svi jako zadovoljni. Međutim, kada zagrebeš po površini, onda dolazimo do istine koja je ipak malo drugačija. Činjenica je da se danas u našem gradu možete spojiti na sve i svašta, ali većinom iskreno na ništa.
Kada dođete u Koprivnicu direktno sa željezničkog kolodvora kao turist, možete skočiti poprek do Komunalca da si izvadite karticu za korištenje bicikla da bi se dovezli do bolnice i kada izračunate daljinu od kolodvora do Komunalca i natrag, bolje vam je da ste odmah poprek krenuli pješke do bolnice jer je zdravo prošetati malo po friškom zraku.
Tak dok hodate pazite da slučajno ne zalutate u Herešin vi i vaš pametni telefon jer se danas u 21. stoljeću u većem dijelu naselja ne možete spojiti na internet, ne zato kaj puca signal, nego ga uopće niti nema. Jedan dio ljudi ima signal, ali da bi se spojili bolje im je da odu pješice u centar grada jer to bude kraće trajalo, nego da se spoje na mrežu. To koliko vidimo nije problem grada nego operatera. Ne bi bilo loše na ulazu u Herešin staviti velik plakat na kojem piše „Mi smo mobilni operater koji misli o vašem zdravlju“ ili „Šetnjom do interneta“.
Da bi pametan grad profunkcionirao potrebno je za naše pojmove dugoročno osigurati ogroman novac. Činjenica je da smo se pokrenuli i ne bi bilo korektno reći da se ništa nije poduzelo. Možda ipak i imamo nešto novca, ali ga u većini slučajeva trošimo na krivi način tako da ispada kao da ga niti nemamo. U pametnim gradovima imaju pametne koševe za smeće koji s vama pričaju, imamo i mi takve, samo naši još ne pričaju jer smo ih tek poslali na tečaj hrvatskog. Među prvima smo u tom projektu i daleko je važnije da imamo takve kante, nego da promijenimo azbestne ploče koje su opasne za zdravlje svih nas na dječjim vrtićima. Dok drugi stavljaju fotonaponske sustave na krovove, mi se prepucavamo oko azbestnih ploča, a svi znamo da su štetne po zdravlje i da ih moramo što prije promijeniti, ali nema novaca. Pune novine su bile idejnih projekata o fotonaponskoj centrali od koje bi imali besplatnu javnu rasvjetu i odjednom prestanu o tome pričati i pisati te nam uspjeh postaje zamjena drvene za plastičnu stolariju, što se ionako mora zamijeniti nakon određenog broja godina zbog dotrajalosti.
Vjetroelektrane nemamo jer imamo premalo vjetra. Moglo bi se pisati još puno toga što nemamo u našem pametnom gradu, a netko je to sve već odavno obećao, a mi zaboravili. Nisu krivi oni koji su obećali, nego mi koji smo zaboravili. Ako se slučajno netko nečega sjeti od tih silnih obećanja, onda je bedak i bolje mu je da šuti. Mi smo danas u pionirskim povojima i tek na jednom debelom početku priče. Pametan grad ima novaca da si može priuštiti natprosječni standard i ulaganje u kvalitetu života, a to radi kada riješi problem nezaposlenosti i nema dugova, a mi smo se odlučili za projekte poput kupnje PEVEC-a i zato za takvo nešto nemamo novaca jer se bavimo vraćanjem kredita do 2027. godine, socijalnim košaricama i preživljavanjem od danas do sutra uz poznate fraze: bit će bolje, i kod drugih je tak.
Na kraju se postavlja ključno pitanje kakav smo mi to pametan grad ako nam polako, ali sigurno pamet odlazi iz njega dok mi čitamo kako se smanjuje nezaposlenost zato što nam je otišlo više od dvije stotine mladih ljudi?! Znam da je zima, ali bi se trebali probuditi što prije iz zimskog sna, barem oni koje za to plaćamo.
