Doček nove godine i ovoga je puta bio popraćen brojnim zvučnim i svjetlosnim efektima. Osim velikog vatrometa na Koprivničkoj bajci u nedjelju u ponoć, rakete su se rasprskavale i drugdje po gradu i okolici uz česte pucnjeve petardi i drugih pirotehničkih sredstava ne samo na Staru i Novu godinu već i u danima koji su im prethodili.
Policija ni do jutros, trećeg dana 2018. godine, nije zaprimila nijednu dojavu o ozljeđivanju pirotehničkim sredstvima, no možda koja stigne naknadno. Prema komentarima koje čujemo od građana, neki tvrde da pucnjava i nije bila nešto, dok drugi novogodišnju proslavu uspoređuju s ratnim bitkama.
[poll id=”26″]
U nastavku vam donosimo tekst o pucanju kao narodnom običaju, konkretno iz Đurđevca.
Piše Vladimir Miholek za Podravske širine.
Pucanje u Podravini, pa tako i u Đurđevcu, ima dugu tradiciju. Poznato je da se pucalo u raznim prigodama još u 19. stoljeću. Pucalo se prigodom većih crkvenih i svjetovnih blagdana i događanja, na primjer, 8. svibnja 1891. godine kada je Đurđevčane posjetio ban Khuen Hedervary, 20. rujna 1908. na svečanoj proslavi dijamantne mise i 60 godina svećeništva župnika Josipa Banješa, te 9. listopada 1929. kod posvete nove župne crkve. Pucanjem su se bavili članovi Prve obrtničke zadruge koji su pucali i kod mise na Furjanovo (sv. Florijan), blagdan njihova zaštitnika, na Tijelovo i za Đurđevo, glavno proštenje u Đurđevcu.
Za pucanje bio potreban možđar (mužar), barut i punjenje. Možđar je mogao biti drveni (od trešnjeva drva) i željezni. Drveni je bio okovan željeznim obručima da se ne raspukne pri pucnju. Umjesto željeznog poslužila je i čahura topovske granate. Na dno možđara stavio se barut, a na nj se nabilo punjenje od papira, kudjelje, starih krpa i ciglovine. Na dnu se nalazio otvor za potpaljivanje. Možđar se potpaljivao dugačkim kolcem na čijem je vrhu učvršćen čavao užaren u vatri. Na taj su se način izbjegavale moguće nesreće. Barut su nabavljali u mjesnim dućanima.
Djeca su pak pucala na Badnjak, kod polnoćke i ostalih božićnih blagdana. Pucali su pomoću šupljeg ključa, obično ključa vrata dimnjaka ili goričkoga kluča. Ključ su napunili nadrobljenim glavicama žigica te njime vješto i snažno udarili o zid ili beton, nakon čega je došlo do pucnja. U novije vrijeme pucalo se karabitom (kalcijev karbid). Manji grumen karabita stavio se f pikso (limena kutija za boju, i sl.) kojoj se prethodno čavlom probušilo dno. Zatim se pljunulo na karabit koji je u dodiru s vlagom stvarao plin. Prstom se zatvorila rupica na dnu, a posuda zatvorila poklopcem. Za kraće vrijeme posuda se potpalila na rupicu tako da je došlo do eksplozije, odnosno praska koji je odbacio poklopac.
Posebno pucanje zabilježeno je još za vrijeme Vojne krajine kojim se na daljinu upozoravalo na dolazak osmanskih četa. Graničari su pucali pomoću kakvog manjeg ručnog topa postavljenog na vidoku (čardak, drvena stražanica). Tako se nailazak opasnosti pucnjevima prenosio od vidoka do vidoka.
