U hrvatskim božićnim običajima važnu ulogu ima zelenilo. No, božićno drvce javlja se tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. U nekim je europskim zemljama običaj ukrašavanja takvog drvca mnogo stariji.

Tako, primjerice, u njemačkom gradu Schlettstadtu drvce ukrašavaju već 1521. godine. U početku su kitili bjelogorična drvca, no nakon pošumljavanja nekih dijelova Njemačke uobičajilo se kićenje zimzelena. U našim krajevima ovaj je običaj prihvaćen ponajprije u gradskim sredinama. Tako Rudolf Horvat u Zborniku za narodni život i običaje iz 1896. navodi na koji način su drvce ukrašavali građani Koprivnice:

Iza večere pravi se božićno drvo, t. Zv. Božić. Nad sredinom stola metne se bor za tram. Za grančice bora privezuje se svakojako voće: jabuke, kruške, šljive,orasi i lešnjaci, pozlaćeni ili posrebrenjeni pjenicama. Iz papira prave košarice i lampaše, pa u njih meću orahe i jabučice, ovo privezuju također koncem za grančice bora. Sav bor opletu lančićima, napravljenim od papira.

Kao i veći dio običaja preuzetih iz grada, na selo ovaj običaj dolazi nešto kasnije. Početkom dvadesetog stoljeća još je bilo uobičajeno ukrašavanje grančica ili većih grana zimzelena, a za ukrašavanje se koriste: plodovi (jabuke i orasi, suho voće), cvijeće izrađeno od krep papira ili setinca (vrsta močvarne biljke), lančići od slame, kokica i papira, ukrasi od tijesta i gline, suhog cvijeća, perja, medenjaci, sličice s anđelčićima, bomboni od licitara i slično. Te grančice pričvršćivane su za tram, iza zrcala ili raspela.

Tek sredinom stoljeća počinju se nabavljati čitava drvca koja ukrašavaju i drugim vrstama takozvanih konfekcijskih ukrasa. No, bez obzira na način i raskoš ukrašavanja, te zelene grančice u svakoj, pa i najsiromašnijoj kući, bile su i ostale simbol zelenila i života prirode koja se svake godine ponovno budi i pruža ono najpotrebnije – hranu.