Čovjek je biće odnosa – s bližnjima, s Bogom, samim sobom, prirodom. Dijalog je neprestan i rekao bih da evolucijski upravo rastemo kroz te odnose. Ali, čini mi se da smo negdje „debelo“ pogriješili! Priroda se osvećuje za sve loše odnose prema njoj, nebrojen broj ljudi pati radi drugih ljudi, izbacili smo Boga iz našeg života i postali sami sebi bogovi…
Svakodnevno stižu na naplatu naši loši odnosi. Apsurdno je da se danas toliko priča o jednakosti svih ljudi, o jednakim pravima, o slobodama, a toliko je malo prihvaćanja drugoga upravo u njegovoj različitosti! Dijelimo na ateiste i vjernike, na plave i crvene, na liberalne i konzervativne, na otvorene i homofobne, na naše i njihove. Kao da se trudimo drugima dati što više etiketa i svrstati ih u neke „kategorije“!
Ne poznajemo ljude, ali već dobro znamo „kakav je tko“, bez da smo s njim progovorili riječ, pokušali ga upoznati, dozvoliti mu da bude ono što jest. Često se čuje „ah, znam ja tko je to“ ili „pusti ga/ju, on/ona je njihov/a“. Stječemo svoj „nepogrešivi“ PRVI DOJAM, stavljamo druge u već određene pretince i to je to. Kao da smo skloniji graditi zidove prema drugima, a ne mostove. Postali smo žrtve vlastitih stavova koje nam onemogućavaju uspostavu dijaloga a to su: oholost, nesposobnost slušanja, razne predrasude i još mnogo toga. Nedostaje nam DIJALOG!!!
A što je dijalog? To je otvorenost drugome! To je poštivanje drugoga i uvjerenje da nam drugi imaju što reći. To je oslobođenje srca za iskreno prihvaćanje drugoga upravo kakav jest! Ne znači to da se sa drugim u svemu slažemo u potpunosti. Ne. Ali to znači da prihvaćam ponizno mišljenje drugoga jednako kao što očekujem od drugoga da prihvati moje mišljenje. Često se promišljam o ovome. To što sam ja vjernik, što očekujem od drugog da prihvati moja uvjerenja i moje stavove obvezuje me da i ja budem otvoren za stavove drugih bez obzira koliko oprečni bili mojima i prihvatim ih. Dijalog znači pustiti drugome da bude, ne osuđivati apriorno drugoga, nego dozvoliti mu da se izrazi u svojoj biti. Nebrojeno puta smo došli u situaciju gdje smo povisili ton, posvađali se, uvrijedili, ne dozvolili drugima da do kraja kažu što misle, jer MI mislimo da oni nisu u pravu i da nemaju prava reći što misle. Postavljamo se kao da je naša ISTINA jedina prava istina! O koliko smo u zabludi! Pitam se, odakle mi pravo na to? Zato što sam stariji, zato što možda imam veći autoritet, zato što sam jači, jer sam glasniji, jer sam bezobzirniji i odrješitiji?
Isus je bio Sin Božji. Imao je svu vlast. Ali nigdje u evanđelju ne stoji da je Isus bio agresivan prema ljudima, da ih je osuđivao, nametao svoje mišljenje, stavove, podcjenjivao… Isus je prihvaćao ljude, bezrezervno! Vodio je dijalog s njima, dozvolio im je da budu ono što jesu. Nije prihvaćao grijeh, ali je prihvaćao čovjeka. I upravo to prihvaćanje i neosuđivanje, kada drugima ne stavljamo teret osude na leđa, upravo to potiče ljude na promjenu.
Naši dijalozi bi trebali biti na tragu Isusovih dijaloga – ja te ne osuđujem, ja te prihvaćam, volim te. Neka naši dijalozi budu susreti koji nas obogaćuju!
Završavam mislima majke Terezije, poznate misionarke u Indiji:
Čovjek je nerazuman, nelogičan, sebičan.
Nije važno, voli ga!
Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima.
Nije važno, čini dobro!
Ako ostvaruješ svoje ciljeve, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje.
Nije važno, ostvaruj svoje ciljeve!
Dobro koje činiš, sutra će biti zaboravljeno.
Nije važno, čini dobro!
Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim.
Nije važno, budi iskren i pošten!
Ono što si godinama stvarao u času bi moglo razrušeno biti.
Nije važno, stvaraj!
Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći.
Nije važno, pomaži im!
Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima.
Nije važno, daj najbolje od sebe!
