Koprivnica se kao grad već niz godina priprema na evolucijski skok, samo još ne znamo u kojem smjeru. Je li ekološke osviještenosti i energetske neovisnosti ili pronatalitetne politike i novih radnih mjesta? Za sada je ovo prvo jer je to u trendu. Taj skok asocira na priču o guskama u magli koje nekuda idu u nadi da će negdje doći. Prve guske koje nas vode su malo ispred nas tak da niti mi njih vidimo niti one nas, a najgore je što niti one ne vide kuda idu.
Da se je dala zadnjih dvadesetak godina prednost ljudskoj, a ne samo ekološkoj i električnoj budućnosti danas bi uvozili radnu snagu i nikoga ne bi bilo briga tko se čime i na čemu vozi. Suprotno tome danas ne uvozimo radnu snagu nego i naša djeca odlaze. Kome mi to onda gradimo staze i zgrade u našem gradu i tko će po njima hodati ako se ovako nastavi? Stručni ljudi izjavljuju da je sve manje djece uz odgovor da je to tak i u drugim gradovima i državama. Krasan odgovor u kojem se poistovjećuje sa istima i gorima od sebe i na taj način se tješimo da nismo među najgorima.
Uz ta sva ekološka i inovativna čuda i dalje nas poduzetnici i investitori obilaze u velikom luku. Svakog smo dana kak bi narod rekel sve više u „šturcu“ i na kraju krajeva kada gledamo vremensku prognozu na bilo kojoj televiziji nikako pa nikako nigdje ne piše Koprivnica pa se orijentiramo prema prognozi Bjelovara, Varaždina i Čakovca.
Svi smo se mi u posljednjih desetak godina naslušali svega i svačega i da je barem jedna trećina od tih vizija ostvarena gdje bi nam bio kraj. Na žalost nije. Što su to onda prioriteti u našem gradu? Čini mi se da je magla s početka priče najmanji problem.
Ako želimo biti prvi i u trendu kao i do sada, trebamo početi razvijati ekološko-električne radnike jer to još do sada nema nigdje u svijetu. Moramo ih za početak podijeliti u dvije kategorije jer ipak ekološki trebaju raditi da bi električnima bilo dobro.
Ne treba miješati radnike koji održavaju zelene površine s ekološkim radnicima jer se rad tih vrijednih ljudi svakodnevno vidi i treba im se zahvaliti na tome. Ekološki radnici su svi „oni“ ili mnogi od „nas“ koji sve više liče na WC papir i sa kojima si onu stvar, da oprostite, obriše tko i kada hoće. Možda zvuči grubo, ali je tak. Zašto je tak? Pa zato što je u koprivničkoj Podravini od 1995. godine do danas sedamnaest tisuća radnih mjesta manje! I to je jedina stvarna i gruba ekološka istina!
Ustvari, siguran sam da smo svi već toliko razvili ekološku svijest da nam se vrti u glavi, ne stignemo misliti, pa valjda zato svi šutimo i postali smo aktivni promatrači ničega!
Kante za smeće na solarnu energiju, solarne klupe, električni bicikli, električni kombiji koji bi trebali ličiti na autobuse i tko zna što ćemo još sve električno dobiti. Vjerujem da bi Nikola Tesla bio ponosan na naše vizionare mada nisu iz Smiljana. Bilo bi jako dobro uvesti novitet da kraj tih električnih kanti i klupa stoje električni radnici koji bi brojili koliko je ljudi bacilo smeće ili punilo mobitel, a još bi bilo bolje da se i oni pune, ne pitaju ništa i ne mora im se davati plaća. E, tu bi bili prvi na svijetu.
Međutim, ono po čemu smo vrhunski i pouzdano poznati je uhljebljivanje brzinom svjetlosti za radnike na električni pogon između Božića i Nove godine gdje god je to moguće, a uvijek je moguće kada ima dobre političke volje. Ponekad nam i fali takvih pa ih uvezemo iz Zagreba, ali ti koštaju kao Svetog Petra kajgana ili kao cijela elektrana. Prije kraja bilo bi dobro da jednoj instituciji u gradu promijenimo naziv jer se ljudi bune. Kad spomeneš Poduzetnički „inkubator“ onda misle da tamo treba otići i odnijeti jaja pa će se poduzetnici sami izleći. Bolje da to nazovu „Pomoć poduzetnicima u nevolji“, sigurno bi bio veći interes o čemu ću naravno pisati u budućim kolumnama. U međuvremenu se moramo koncentrirati na to da nam slučajno ne nestane struje!
