Piše Vesna Peršić Kovač.
‘Snočka sem se zaručila: Svadbeni običaji u Peterancu’ naziv je izložbe koju možete razgledati u izložbenom prostoru Galerije Ivan Sabolić još u petak, 3. studenoga. Organizatori izložbe su Udruga žena Peteranec i KUD Fran Galović, a autorice Katica Erdec i Vesna Peršić Kovač.
Među običajima životnog ciklusa, postupci i radnje koje prate čin sklapanja braka zauzimaju značajno mjesto. Usmjereni su prije svega na mladi par kojemu se nastoji osigurati zajedništvo i odbiti od njega sve loše namjere i utjecaje. Mladenci jesu u središtu običaja i oni su istaknute figure gotovo svih postupaka. Ipak, puno bitnog i zanimljivog događa se izvan njihovog vidokruga i obuhvaća raznoliku skupinu sudionika. Cilj ove izložbe je pokazati koja je uloga ostalih sudionika svadbenih običaja, kao i njihovo viđenje događaja koji su često potpuno drukčiji od onog idealno zamišljenog ceremonijala o kojem čitamo u etnografskim zapisima.
Kako se svadbeni običaji dijele u više podskupina, i ovom izložbom prikazat ćemo više cjelina koje obuhvaćaju razdoblje od prošnje do prviča, odnosno prvog posjeta mladenke roditeljskom domu.
Prije svadbe
Način života u maloj seoskoj zajednici poput Peteranca bio je uređen jasno postavljenim pravilima. Jedno od njih odnosilo se i na ponašanje mladića i djevojaka ovisno o njihovoj dobi. Kada bi navršili godine koje su smatrane idealnima za ženidbu, odnosno udaju, unutar njihove obitelji započinju pripreme za to na način da se njihov status naglašava odjećom, omogućava im se odlazak na druženje s vršnjacima, a u djevojčinoj kući intenzivno se radi na izradi i pripremi ruha. Prošnji je uvijek prethodila dobra priprema (snoboki) i nikad se nije odlazilo u djevojčinu kuću, a da od njezinih roditelja nije proscima poslana poruka da su dobro došli. Svi su nastojali izbjeći negativan ishod, mada je bilo i takvih slučajeva. Zabilježeno je i da su snobočenje ponekad obavljali sami budući mladenci, bez posredovanja trećih osoba. U tom slučaju mladoženja bi s roditeljima došao u prosce i na dogovor o opremi koju djevojka dobiva. U razdoblju između dva svjetska rata uobičajeno je bilo da djevojka osim zemlje dobije i namještaj za spavaću sobu koji je uključivao krevet i ormare, a imućnije su dobile još i zrcalo te šivaću mašinu singericu. Od tekstila, djevojka je dobivala posteljinu, jastučnice, prekrivače, platno, ručnike, vreće i ponjavu za žito te alat koji će joj pomoći u svakodnevnom životu i obavljanju poslova u kućanstvu (motika, glačalo, češalj). Ruho i oprema prevozili su se u lijepo ukrašenim kolima u mladićevu kuću najčešće poslije prviča.
Tijekom prošnje najčešće su obavljene i zaruke i to na taj način da se pljevom obilježila staza od mladoženjine do mladenkine kuće te tako svima u selu dalo na znanje da je djevojka isprošena. Pljevu su najčešće sipali mladići iz ženikovog društva, a zaručnica ju je morala rano ujutro pomesti da pokaže koliko je vrijedna. Za vrijeme trajanja zaruka, mladić je svakodnevno posjećivao zaručnicu, ali ti susreti su se mogli odvijati isključivo u prisutnosti ostalih ukućana.
Svati
Tijekom opisanog razdoblja vjenčanja se nisu mogla održavati čitave godine već najčešće u četiri tjedna nakon blagdana Svih svetih. O tome koliko je u Peterancu bilo mladeži svjedoči i sjećanje kako se svake nedjelje vjenčalo po pet, šest parova. Nepisano pravilo nalagalo je da se Peterančani žene međusobno, a samo su rijetki tražili para u susjednim župama.
Pripreme za samu svečanost počinjale su već tjedan dana ranije, kada bi se kuharice okupile oko pripremanja rezanaca, medenjaka i ostalih prhkih kolača koji moraju odstajati da bi bili ukusni. Hrana se pripremala tijekom čitavog tjedna i to od namirnica koje su donosili svi pozvani na svadbu. Nekoliko dana prije vjenčanja, iz mladenkine kuće nekoliko bliskih rođakinja išlo je k mladoženji prišivavat cimera. Sa sobom su nosile tanjur kolača i šivaći pribor kojim su na odijelo mladoženji prišile kiticu pazeći pri tome da im tko ne ukrade iglu i konac jer bi za kaznu morale piti. Isto tako, uoči svadbe odvijao se i običaj ukrašavanja kuće. Djevojke i mlađe žene izrađivale su lančiće i cvijeće od krep papira, a mladenkine prijateljice pripremale su i kitice od ružmarina za sve svatove.
Dan uoči svečanosti, svu rodbinu i kumove koji nisu sudjelovali u pripremama obilazio je pozovič i zvao ih na svadbu. To je najčešće bio dječak školske dobi ili mladoženjin prijatelj. Njemu su djevojke zelenilom i papirom ukrašavale bicikl kako bi bio što uočljiviji kada obilazi selo. Na svadbu su pozivani samo rođaci, krizmana i krsna kuma, a svati su se održavali u kući. Svadba je trajala tri dana. Prvi dan kod djevojke, a tada se obavljalo i vjenčanje. Kad su dolazili k djevojci ona nije bila u svojoj kući nego kod susjeda, a mladoženja je morao ići po nju. Nakon toga se izvodio običaj pod nazivom menjanje prstena tako da je na vjenčanje mladenka nosila mladoženjin prsten na ruci i obrnuto. Do crkve je svatovska povorka išla prema točno određenom redoslijedu: zastavnik, starešina i dever, mladoženja i klencerica, mlada i klencer, podsnehale i dalje svi ostali. Po povratku s vjenčanja starešina je predvodio običaj traženja blagoslova za mladence uz šetano kolo. Potom slijedi objed, no prije svatovske juhe starešina blagoslivlja kruh i provodi postupak predviđanja hoće li se mladencima prvo roditi sin ili kći. Ponekad se rođenje sina nastojalo osigurati i tako da se mladenki već u crkvi odmah nakon vjenčanja u naručje stavio dječak, a znali su joj donijeti dječaka i u krilo tijekom večere.
U pola noći mladenku su vodili u mladoženjinu kuću gdje ju je na kućnom pragu dočekala svekrva s kruhom, soli i vinom. Mladenka na te darove svekrvi uzvraća maramom ili sličnim darom, a daruje i sve ostale ukućane. Nakon darivanja, svatovi objeduju i odlaze svatko svojoj kući na počinak. Mladenci spavaju najčešće u nekoj od pomoćnih zgrada gdje im je priređen ležaj i gdje ih već u zoru ometaju i bude. Od mladenke se očekuje da se prva digne i pomete kuću kako bi pokazala koliko je marljiva. Već tokom prijepodneva mladoženja, dever i starešina išli su pozivati mladenkinu rodbinu na veselicu koja se održavala u mladoženjinoj kući. Reklo se da oni idu u prviče. Prilikom dolaska prviča provodio se običaj mivanja: jedna podsnehala je umivala pozvane, a mlada im je potom obraze brisala bogato izvezenim ručnikom. Za uzvrat, oni su je darivali. Trećeg dana svadbe svatovi su ponovno išli u mladenkinu kuću i pri tome su obavezno morali biti maskirani – to su zvali prehađanje. Tijekom čitave svadbe, posebnu ulogu imali su muzikaši koji su osim za sviranje bili zaduženi i kao predvodnici raznih pošalica i igara za zabavu svatovima.
Osim navedenih svatova, posebnu ulogu u ceremoniji imali su još i klenceri, klencerice i zastavnik. Osim što su imali posebna zaduženja, među svatovima su se izdvajali i odjećom koja je imala zadatak odvlačiti zle poglede od mladenaca. Zastavnik je nosio barjak, brižno izrađen od crvenih marama i šlinganog rupčića koji je na vrhu imao pričvršćenu tikvicu ukrašenu šimširom (bušpanom), ružmarinom i cvijećem. Barjak su najčešće izrađivale podsnehale koje su ga nastojale što bolje ukrasiti, tako da bude ljepši u usporedbi s ostalima.
Završni svadbeni običaj prviči odvijao se prve nedjelje nakon vjenčanja, kada u posebno svečani posjet poslije nedjeljne mise mladenkinim roditeljima odlaze mladenci, dever, starešina te mladoženjini roditelji. Osim prviča, tog dana organizirano je i prevoženje mladenkinog ruha, najčešće uz pjesmu i šale. Ponekad su žene i djevojke zadužene za ukrašavanje kola koja prevoze ruho od mladoženjine obitelji tražile simboličan otkup jastuka te tako prikupile dodatne darove mladenki.
Na kraju ovog kratkog teksta valja istaknuti kako je tijekom razdoblja koje opisujemo svadba prije svega bila svečanost kojom se slavio ulazak mladog para u novo životno razdoblje. Pri tome je u manjoj mjeri bila prisutna i želja da se pokaže imućnost obitelji. Ipak najzanimljivijim se čini izrazit osjećaj solidarnosti uže i šire obitelji koja se udružuje te materijalnim prilozima i radom nastoji umanjiti troškove kao i teret organizacije obiteljima mladog para.
