Autor: Marino Tumpić / zvjezdarnica.com
Zašto baš prvog siječnja započinju godine, zašto ne neki drugi dan, 18. veljače ili 23. rujna ili… Pitate li nas astronome nema ama baš nikakvog razloga zašto godine ne bi počinjale nekog drugog datuma. Dapače, tog se datuma (1. siječnja) ni u svemiru ni na Zemlji ništa posebno ne događa. Doček, odnosno proslava Nove godine dogovorna je, društvena stvar. Nadamo se kako će novi krug planeta oko Sunca biti bolji, ugodniji, ljepši… Ljudi su od pamtivijeka ispraćali godinu prinoseći žrtve bogovima uz obvezno slavlje.
Zaista, kada zapravo započinje godina. Logično bi npr. bilo da to bude početkom zime. Od tada dani postaju sve duži, a noći kraće. Tako su Babilonci, Heleni i stari Slaveni započinjali godine. Rimljani su pak novu godinu slavili početkom proljeća, na dan proljetne ravnodnevnice. I to je logično. Priroda se tada počinje buditi, dani postaju biti duži od noći… Asirci su pak godine započinjali na dan jesenje ravnodnevnice, kada pak noći postaju duže od dana, a priroda pomalo kreće u hibernaciju.
Pitanje kada počinje nova, sljedeća godina zapravo nije jednostavno i mada toga nismo ni svjesni, ono ni dan-danas još uvijek nije riješeno! Izraelci Novu godinu slave 6. rujna, Kinezi pak to čine tijekom zadnjeg tjedna siječnja i prvog tjedna veljače, punih petnaestak dana. Rimokatolici slave 1. siječnja, pravoslavci 14. siječnja… Šarenila u slavlju ima koliko srce želi.
Ipak, zaista, zašto baš prvog dana siječnja slavimo početak godine? Situaciju je “zakuhao” drugi Rimski kralj Numa Pompilius. Do njegovog doba Rimski kalendar je imao deset mjeseci, sa trajanjem od 30, odnosno 31 dan, a godina je počinjala 01. ožujka. Problem je bio utoliko što je po takvom kalendaru godina trajala samo 304 dana. Problemi su bili veliki, godišnja doba počinjala su u različita vremena. Potpuna konfuzija. Pompilius je napravio reformu kalendara i to tako da je prije prvog dana postojeće godine dodao još dva mjeseca; siječanj i veljaču. Siječanj je dobio ulogu prvog mjeseca, a naziv prema bogu Janusu (januar), bogu svih početaka te je tako i godina (logično) počinjala prvog dana januara (siječnja, po našem nazivlju mjeseca u godini).
Kako se istovremeno nazivi postojećih mjeseci nisu mijenjali tako je osmom (oktobar), devetom (novembar) i desetom (decembar) mjesecu zapalo da budu deseti, jedanaesti odnosno dvanaesti po redu. Eto odakle nelogičnosti u nazivu mjeseca u godini. (Hrvatski nazivi za mjesece su drugačiji te ta “sitnica” na našem govornom području nije toliko upečatljiva, kao primjerice na engleskom, njemačkom ili talijanskom govornom području).
No, ni taj kalendar nije riješio problem, iako ga je osjetno ublažio. Godina je sada trajala 355 dana, a prava, Sunčeva godina traje desetak dana više. Svakih par godina Rimljani su bili prisiljeni dodavati izvanredne mjesece kako bi kalendar uskladili sa zakonitostima nebeske mehanike. Nakon svega desetak godina primjene Pompiliusova kalendara ljudi opet nisu znali koji je mjesec ni dan u mjesecu, a nakon nekoliko desetaka godina rijetko je tko osim državne službe bio siguran čak i koja je godina aktualna.
Rješenja ove zavrzlame primio se Julije Cezar 45. p.n.e. Cezar, koji je i sam bio poznavatelj astronomije, zadužio je aleksandrijskog astronoma Sosigena da izradi novi, precizni kalendar. On je to i učinio, izračunavši na osnovi starih egipatskih spisa da Sunčeva godina traje 365 dana i šest sati. Kalendar se ubrzo počeo primjenjivati, a kasnije je u znak zahvalnosti i poštovanja prema Juliju Cezaru nazvan Julijanski kalendar. Skoro pa savršen kalendar ipak je imao jednu manu. Egipatski astronomi imali su grešku mjerenja od 11 minuta i 14 sekundi, za toliko je njihova računska godina trajala duže od prave, Sunčeve godine. Rekli bismo da je to zanemarivo, no do XVI. stoljeća razlika u stvarnom i kalendarskom vremenu popela se na punih deset dana te se to itekako vidjelo u stvarnom životu, a razlika se i dalje povećavala.
Tada se po nalogu pape Grgura XIII. izrađuje novi kalendar (1582.) koji je i danas u upotrebi kao Gregorijanski kalendar, nazvan tako po svom inicijatoru. Prvotno prihvaćen u katoličkim zemljama, ovaj se kalendar ubrzo raširio diljem svijeta, te možemo reći kako se svijet ravna po njemu, iako i danas postoje i koriste se i drugi kalendari u pojedinim područjima. Sjećate se one razlike od deset dana ranije spomenute u tekstu? U međuvremenu ta je razlika narasla na 14 dana. Zato naši susjedi u pravoslavnim zemljama slave 14. siječnja kao početak nove godine! Gregorijanski kalendar je poprilično precizan i služi nam odlično.
Ipak, zbog nebeske mehanike i tu povremeno moramo dodavati ili oduzimati pokoju sekundu svakih nekoliko godina, što se unazad nekoliko desetljeća i radi. U realnom svijetu, međutim, malo je tko od nas siguran koji mjesec ima koliko dana, moramo se toga skoro uvijek prisjećati odnosno računati (zgodna je ona računica sa pregibima i zglobovima prstiju šaka). Mjeseci imaju različit broj dana, broj tjedana u tromjesecima, polugodištima je različit, dani u tjednu pripadaju različitim datumima… Zamislite da točno znamo da je ponedjeljak uvijek prvi, utorak drugi, srijeda treći… dan u mjesecu, da mjeseci imaju isti broj dana i tako dalje.
Srpski znanstvenik Milutin Milanković ponudio je kalendar koji bi i praktično bio skoro pa savršen. Na žalost, prijedlog takvog kalendara nije dobio zeleno svjetlo. Ako ste stigli ovdje sa čitanjem ovog ne baš laganog teksta, zamislite kako bi bilo lijepo živjeti s takvim, savršenim Novojulijanskim kalendarom.
Za kraj, nedostajala je tek koja godina da Pula postane ishodište nultog meridijana. Propašću Austro-Ugarske ta je situacija postala nemoguća misija, a Londonska zvjezdarnica Greenwich pokupila je nesuđenu pulsku slavu i prepoznatljivost.
Sretno Vam/nam bilo u novoj, 2016. godini.
