„Kad pričaš, uglavnom ponavljaš ono što već znaš. Ali, kada slušaš, možeš naučiti nešto novo.“
– Dalai Lama
Svakodnevno susrećemo mnoge ljude, razgovaramo, izmjenjujemo iskustva, misli. Većina ima svoje mišljenje o svemu: politici, životu, sportu, vjerskim pitanjima, ponašanju drugoga, tuđim odlukama, što je netko trebao ili nije trebao. Ponekad mi se čini da sam okružen izuzetno mudrim i pametnim ljudima! Negdje sam pročitao da je današnje vrijeme – vrijeme inflacije riječi i devalvacije misli. I zbilja, nije li tako? S kim god da razgovaram, imam osjećaj da svi sve znaju. Ali, nije to baš tako. Život me uči da misao, koju ću kasnije izgovoriti, nastaje u tišini. A koliko puta sam se povukao u tišinu? Koliko su moje misli DOMIŠLJENE? Pitam se – na osnovu čega ja svoje riječi temeljim, na kojim spoznajama, informacijama, promišljanjima? Naše riječi trebaju se „roditi“, trebaju se domisliti. To nastaje u tišini. Isus, koji je Bog, često se povlačio u osamu, u tišinu, u molitvu. U svim svjetskim religijama meditacija, osama, tišina je jako važna. A mi kao da se bojimo tišine, šutnje, mira.
U automobilu odmah palimo radio, doma palimo tv-e, samo da ne bude mir, nešto mora „raditi“… Zvuči malo kontradiktorno ali naše riječi trebaju biti hranjene našom šutnjom. Trebaju nastati u šutnji i tek tada će one imati težinu i važnost.
U razgovorima nam se dogodi da jedni druge slušamo ali ne čujemo. Dok netko o nečemu govori mi često vrtimo svoj film, ne slušajući pozorno sugovornika, nego samo čekamo reći ono što mi mislimo. Ali, kako kaže narodna mudrost, uvijek možemo reći nešto što smo prešutjeli, ali nikada povući ono što smo izrekli. Riječi mogu tješiti, bodriti, dizati, liječiti ali isto tako i ranjavati, uništavati, vrijeđati. Prečesto čujemo da drugima treba „istresti istinu u lice“. Pitam se, što je istina? Je li moja istina jedina prava istina ili i taj drugi ima svoju istinu, svoj doživljaj te iste stvarnosti? Pilat, dok je Isus izbičevan stajao pred njim, pitao je ŠTO JE ISITNA? Da se zamislimo nad tim.
Vjerojatno vam je poznata anegdota o Sokratu i njegovom učeniku koji je htio mudrom učitelju ispričati nešto o njegovom znancu. Prije nego je počeo pričati, Sokrat ga je upitao je li to što će reći prosijao kroz tri sita: sito istine, sito dobrote i sito koristi? (Priča se zove TRI SITA). A danas, kroz koja se sita danas sije? Današnja sita kao da imaju neke druge vrijednosti; sito spektakularnosti, sito senzacije, sito tuđih slabosti, mana …
Vrijeme je da počnemo prosijavati svoje riječi. Možda bi bilo zgodno da jedna od naših novogodišnjih odluka bude da ćemo manje pričati a više slušati. To prvenstveno želim sebi a potom i vama.
Želeći vam puno mira i zadovoljstva u Novoj godini, završit ću jednim citatom:
“Rijetko ćeš se pokajati zbog onog što si prešutio, i veoma često ćeš se pokajati zbog onoga što si rekao, i još češće bi se kajao kad bi znao sve posljedice svojih riječi.”
– Lav Nikolajević Tolstoj
