Piše Vesna Peršić Kovač.
U kalendaru poljodjelskih radova rujan je bio mjesec ubiranja i spremanja roda, rezultata marljivog rada na polju, u povrtnjaku i voćnjaku. Tijekom ne tako davne prošlosti, u vrijeme prije elektrifikacije i uređaja koji i tijekom duljeg vremenskog razdoblja čuvaju hranu svježom, nije to bio baš lagan zadatak i zahtijevao je znatan trud i umijeće. Neki od postupaka koji će u ovom tekstu biti opisani žive još samo u sjećanju starijih Podravki i Podravaca.
Među povrtnim plodovima koje je u jesen trebalo ubrati značajno mjesto zauzimale su tikve. Najzastupljenije su bile dvije vrste: “kuhanke” i “turkinje”. “Kuhankama” su domaćice, kad bi se osušile, vadile “koščice” i tukle ih u “stopi” te od njih kuhale crno ulje. Komadiće koji bi ostali nakon cijeđenja (tzv. “žufu”) koristile su za pripremu kolača “mazanice”. “Turkinje” su pobirali i spremali u štagalj ili klet prije prvog mraza. Očišćene i na veće komade narezane pekle su se u pećnici i konzumirale za doručak ili kao desert. Luk i češnjak nakon berbe je trebalo posušiti i očistiti. Čuvali su se upleteni u vijence u smočnici ili na tavanu. Grah koji se spremao za zimu morao je dobro sazrijeti. Nakon berbe trebalo ga je raširiti i ostaviti da se dobro posuši. Kako bi ga očistile, domaćice su ga prvo tukle pomoću “cepova” ili štapa da zrno iziđe iz “mehunja” pa potom “pulale” kako bi se očistio od ljuskica. Čuvale su ga u platnenim vrećama na tavanu. Najomiljenije vrste graha bile su: “pisani”, “beli”, “zelenčec” i “putrek”.
Kao jednoj od najvažnijih namirnica u zimskoj prehrani, berbi i čuvanju krumpira pridavala se prilična važnost. Obitelji koje su sadile veću količinu krumpira pri skupljanju su trebale pomoć susjeda, a često su kao “težaki” u tome sudjelovala i djeca. Osim branja, krumpir je trebalo i prebrati, odnosno sortirati u tri skupine: za prehranu, sjemenski i onaj najslabije kvalitete za prehranu svinja. Čuvao se u podrumima, a obitelji koje nisu imale podrum ukopan u zemlji obavezno su izrađivale trap ili “repnjak” u koji se osim krumpira spremala i repa, a ponekad i jabuke. Trap se gradio na sljedeći način: povrće se poslagalo u rupu iskopanu u zemlji, sve se pokrilo slamom i zemljom koja se dobro utabala da ne propušta zrak. Kako bi povrće bilo dostupno, u trap se ugradio mali otvor s vratima.
Berba kukuruza svakako je bio jedan od najvažnijih poslova tijekom godine. Siromašnije obitelji koje su imale manju količinu za berbu, to su obavljale bez pomoći sa strane dok su bogatiji “gazde” unajmljivali nadničare iz Zagorja ili Međimurja. Kukuruz se brao u “šator” svezan “na pleča” iz kojeg se tovario u kola i dovozio kući. Pobrane klipove istresli bi na “guvno” gdje se na večer “trebilo”, odnosno odvajalo “šaputinje” od “lati”. Tada bi se skupili susjedi i čitav je događaj često pratila pjesma i veseli razgovor uz pošalice. Kukuruz se tijekom zime čuvao u košu, pomoćnoj zgradi građenoj od šiblja ili letvica i podignutoj od tla kako bi bio što manje dostupan glodavcima i vlazi.
Osim povrća, za zimu je trebalo ubrati i sačuvati i voće koje je često bilo jedini izvor vitamina i šećera, ali je služilo i za obogaćivanje okusa domaćih kolača i slastica. Ovo potonje odnosilo se prije svega na orahe, lješnjake i mak. Nakon ubiranja, orahe i lješnjake trebalo je osušiti, spremiti u “culo”, vreću ili “mažu” i objesiti na tavan. Ljuska se čistila prije upotrebe, a plod se usitnjavao u “možđaru”. Zrnje maka istresalo se iz “lateka” tek kad su bili potpuno suhi, a čuvalo se u platnenim vrećicama u smočnici. Jabuke, kruške “gnjilice” i šljive “bistrice” domaćice su sušile na laganoj vatri u otvorenoj pećnici narezane na kriške (jabuke), polovice (kruške) ili čitav plod (šljive). Osim u platnenim vrećama, suhe plodove čuvale su i nanizane na konac. Osim za kuhanje kompota namijenjenog bolesnicima i posnoj prehrani na Badnjak, nizovi suhog voća služili su i kao ukras božićnog drvca.
