Čovjek neprestano traži odgovore na životna pitanja.
Sreća, tuga, zdravlje, bolest, život, smrt, ljubav, mržnja… sve su to situacije s kojima se susrećemo i nosimo kako umijemo i znamo. Svatko od nas daje svoje odgovore, traži načine kako se nositi sa životnim situacijama.
Ova kolumna biti će upravo jedno takvo traženje i propitkivanje.
U pjesmi “Zadnji Adam” pjesnik S.S. Kranjčević napisa:
“A blijedim noktom, zadnje što je mako:
Napisao je u led – upitnik!”
Postavljamo pitanja. Ali, samo je jedno sigurno – nema konačnih odgovora, samo naših pokušaja.
MJEROM KOJOM MJERITE – MJERIT ĆE VAM SE!
“Ne ljuti se što drugi nisu takvi kakvi bi htio da budu,
kad ni sam ne možeš biti takav kakav bi htio biti!”
– Tomaž Kepčan
Skloni smo osudama. To je ono ljudsko u nama što nas neprestano žulja, kopka, navodi da druge procjenjujemo i ocjenjujemo. U svakodnevnom razgovoru skloni smo se uvijek uhvatiti nekog drugog, uloviti se za tuđe mane i slabosti i analizirati ih, secirati, drugog osuđivati. Nažalost, naši razgovori o drugima uglavnom počinju nekom negativnošću. Koliko puta smo u razgovorima hvalili nekoga, a koliko puta osuđivali i kritizirali? Nekako me stid omjera loše – dobro, loše je u puno većem postotku! A riječ je kao kamen bačen u mirnu vodu: valovi se šire. Tako i naše riječi o drugima; kada počnemo s negativnošću, valovi se šire i uglavnom naši sugovornici na to nadodaju još ponešto. Ali, isto je tako i s dobrim, ljudi u pravilu potvrde i dodaju još dobrih osobina. Koji kamenčić bacamo?
Rijetko smo kada samokritični. Uglavnom su drugi krivi za naše loše odnose, naša nezadovoljstva. Sjetimo se samo, kada je Bog pitao Adama zašto je prekršio Njegovu zapovijed, Adam je prvo okrivio – Evu! Eva, pak, okrivila je – zmiju! Takvi smo i mi
– uglavnom je uvijek netko drugi kriv! Tražimo od drugih promjenu, tražimo od drugih ispriku, prvi korak, poniznost… A sami smo često tako kruti, čvrsti, neumoljivi. Ne, mi se moramo mijenjati! Isus u evanđelju kaže: “Licemjere izvadi najprije brvno (gredu) iz oka svog! Tada ćeš vidjeti, kako da izvadiš trun iz oka brata tvojega!” (Mt 7,5). Naš narod je to sažeo u izreku prvo pometi ispred svoga praga pa onda meti ispred tuđeg.
Procjenjujemo. Znamo na osnovu krivih dojmova, nečijih riječi, steći mišljenje o drugim ljudima bez da ih uopće poznajemo. Osuđujemo. Ali, tko je od nas bez grijeha!? Tko od nas je savršen? A od drugih to tako lako tražimo: od roditelja, braće i sestara, supružnika, prijatelja, poznanika… Istina, često puta smo povrijeđeni. Nanesena nam je nepravda, boli nas to. Kako se s tim nositi? Jedini pravi put je oprostiti! Jer onaj koji u sebi nosi ljutnju, najviše šteti sebi. Teško je oprostiti uvredu, teško je nastaviti biti dobar prema onom koji nam je nanio nepravdu, koji nas je ranio. Tražimo zadovoljštinu, tražimo ispriku, tražimo poravnanje računa. Ali, pokušajmo biti malo fleksibilniji, blaži, milosrdniji. Možda zvuči utopistički, ali možemo mijenjati svijet mijenjajući sebe. Bolje je upaliti bilo kakvo svjetlo nego proklinjati tamu. Budimo svjetlo, makar i malo.
Godina je MILOSRĐA. Bog nas poziva da oprostimo sebi, da se prihvatimo upravo takvi kakvi jesmo. Sa svim vrlinama, ljepotama, sa svim onim dobrim i manje dobrim u nama. Kada prihvatimo sebe, lakše ćemo prihvatiti i druge!
Mjerom kojom mjerimo i nama će biti mjereno.
Završio bih jednim citatom koje pronađoh na internetu:
Budite mekani. Ne dozvolite da vas svijet otvrdne. Ne dozvolite da vas bol natjera da mrzite. Ne dozvolite da gorčina ukrade slast. Budite ponosni na to što i dalje vjerujete da je svijet divno mjesto, čak i kad se ostatak svijeta ne slaže sa vama.
