Nekoć davno, pričali su naši stari, Podravina je bila fantastično mjesto, napučeno šarolikim bićima poteklih iz kazivanja maštovitog naroda. U bilogorskim šumama krile su se elegantne i tajanstvene vile, dok su noću njima odjekivali otegnuti krici divljih dekli. Coprnice su dozivale mrazeve i tuču. Demonske vještice mazale su se posebnom mašću kako bi letjele. Seljane su strašili glođani i mrakulje, u krevetu su ih gušile more, a ponekad bi ih posjetio i sam Nečastivi. Posvečkari su noću svjetlucali nad močvarama i mrtvicama. Pojava bele žene bila je znak velikog zla. Nesretnike bi u Dravi i jezerima utapao kralj vodenjak, njegova kraljica vodenkinja zavodila bi mladiće s istim tragičnim posljedicama, a dravska neman – u ljudskom obliku, ali s tijelom od šiblja – otimala bi mlade djevojke u podne.
Sve to samo je mali djelić iznimno bogatog opusa podravskih legendi i predaja koje su ovdašnji stanovnici prepričavali za tamnih noći uz treperavu svjetlost svijeća. Te su priče zapele za uho, pa potom i objektiv fotografkinje Ive Lulić, rođene Zagrepčanke čija su glavna umjetnička preokupacija upravo stvorenja koja obitavaju u svjetovima mašte, podalje od empirijske realnosti. Ivine fotografije, simbiotični plodovi umjetnosti svjetla i etnografske baštine, središnja su točka velike izložbe koja se večeras u 19 sati otvara u zagrebačkom Etnografskom muzeju, zajedno s djelima drugih autora koje veže srodna tematska poveznica. Stoga, kada se nađete u Zagrebu, uputite se do Etnografskog muzeja, Mažuranićev trg 14. Nećete požaliti. U međuvremenu, nastavite čitati.
Mistični svjetlopisi pučkih vjerovanja
Ime Ive Lulić u Podravini nije strano: dio fotografija predstavljen je 2014. godine u Molvama, pod nazivom Podravina između mitova i legendi. Znaju ju i ovdašnji Podravci i Podravke koji su joj pozirali pred objektivom te utjelovili bića iz narodnih predaja, što ponekad nije bio nimalo lak zadatak. – Na fotografijama nema nikakve montaže – kaže Iva. – Sve je dobiveno na licu mjesta, što znači da je svakoj fotografiji posvećeno jako puno vremena. Ponekad bismo prešli i tisuću kilometara u jednom danu da bismo pronašli odgovarajuću lokaciju. Koji put bilo je potrebno i ponoviti scene, ako nam, recimo, treba nebo, a toga je dana oblačno, nema druge nego ponoviti. Na snimanju imamo pedesetak kilograma opreme, s rasvjetom i baterijama koje su jako teške. Snimamo ujutro pri izlasku sunca, poslijepodne kad je sve puno komaraca… Često smo izgledali kao da imamo kozice (gorak smijeh).
Prve fotografske korake Iva je napravila negdje oko prijelaza tisućljeća. 2006. godine diplomirala je povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no nije nastavila raditi u struci već se posvetila fotografiji i danas je samostalna umjetnica. A kako se “zakačila” za bića iz legendi? – Prije pet godina upoznala sam djecu iz karlovačkog Doma za djecu i ta su me djeca podsjetila na vile i vilenjake. Iste godine počela sam voditi djecu u prirodu i fotografirati ih u kostimima vila i vilenjaka te je tako nastao moj prvi projekt “Vile i vilenjaci Artusi” – prisjeća se. – Tada sam otkrila da me privlači taj spoj prirode i nadnaravnih bića.
Mitska bića Podravine počela je fotografirati dvije godine nakon karlovačkih mališana. – Fotografije su stvarno raznolike, snimljene su na različitim lokacijama i u svim godišnjim dobima – nastavlja. – Modeli su više-manje iz Podravine. Na primjer, poznati slikar Mijo Kovačić utjelovio je vilovnjaka, čovjeka kojemu su vile podarile čudesne moći. Zvonimir Ištvan, upravitelj Šumarije Repaš, u obličju vraga posjetio je Davora i Helenu Hećimović te ih pokušao potkupiti dragim kamenjem. Sanja Kavur iz Galop Teama uzjahala je konja kao vila, i tako dalje.
Mitska bića Podravine
Zahvaljujući ljubaznoj kustosici zagrebačkog Etnografskog muzeja Danijeli Križanec-Beganović, donosimo vam pregled najpoznatijih nadnaravnih bića o kojima su stari Podravci ispredali legende.
Bela žena poznata je u mnogim krajevima. Njena pojava predznak je nekog zla, obično rata ili bolesti. Posljednji je put navodno viđena 1988. godine na groblju u Ždali, a ljudi kažu da je došla najaviti Domovinski rat.
Coprn(j)ice znamo svi. To su žene, obično iz susjedstva, koje namjerno čine zlo: otimaju mlijeko i jaja te donose bolesti usjeva, tuču, mraz ili požar. Ako im se netko jako zamjerio, mogao je snositi i tragične posljedice. Obično su iznimno lijepe ili iznimno ružne, ali gotovo uvijek imaju po nečemu specifičan izgled, a moglo ih se prepoznati i po tome što copranjem imaju puno mlijeka. Stoka se prevodila preko ugljevlja kako bi se zaštitila od coprnica, na kuće i ograde stavljalo se zaštitno bilje, a koristili su se i amuleti, nakit i zaštitni natpisi.
Demonske vještice nešto su drugo i uvijek su u množini. Susreću se na raskrižjima i grobljima, rijetko zalaze među ljude. Mažu se posebnom mašću kako bi mogle letjeti na metlama i čine svakakva zla.
Vile su, uz coprnice i more, najpoznatije stanovnice legendi. Njihov je dom priroda, podalje od ljudi: šume, planine, vode i močvare. To su mlade, vitke djevojke duge plave kose, odjevene u bijelo s vijencima od bilja koji su im davali čarobne moći. Priča se da im kosa nije imala baš ugodan miris. Neke su imale životinjske noge, neke krila, a neke su u poluribljem obličju obitavale u vodi. Ponekad su otimale muškarce koji bi se vraćali nijemi. Uglavnom su dobronamjerne, ali ako im se zamjeri, mogu donijeti ludilo ili čak i smrt. Mogu utjecati i na vremenske prilike. Kako je svijet ljudi postajao sve agresivniji i bučniji, vile su se povukle duboko u skrivene predjele.
Mora je žensko stvorenje koje noću guši ljude dok spavaju. Najčešće su ljudi za to optuživali stvarnu osobu čiji bi duh noću napustio tijelo, a omiljene su joj mete bila djeca, mlade žene i životinjska mladunčad. Može poprimiti oblik noćne životinje, poput mačke ili noćnog leptira. Od svih mitskih bića, narod je more smatrao najstvarnijima te je zabilježeno mnogo iskustava njihovih noćnih pohoda.
Suđenice su također ženska bića koja posjećuju dijete odmah nakon rođenja kako bi mu odredile sudbinu. Nalazimo ih u pričama mnogih naroda, a najčešće se radi o tri žene odjevene u bijelo. Govore uglas kako se ne bi znalo koja je što prorekla djetetu. Smatralo ih se pomalo malicioznima, pa im se nije valjalo zamjeriti. Dijete se štitilo crvenim koncem oko ručice ili krunicom ispod jastuka.
Vedi su bili dlakavi, gorostasni šumski stvorovi. Pomagali su ljudima, svojim dahom mogli su podići oluje, a kada su pjevali čulo bi ih se nadaleko. Svaka kuća imala je svog veda koji bi ponekad znao napakostiti drugoj kući ili njenom vedu.
Posvečkari ili duplieri bili su maleni plamičci koji su lebdjeli iznad tla. Pričalo se da su to “dušice koje idu i svetle si”. Premda nisu bili opasni, ljudi su ih se bojali – danas znamo da je za takve pojave zaslužan močvarni plin. Neobična svjetla na poljima seljani bi ponekad smatrali “inđulijerima” ili “krivomjerima” – inženjerima koji nisu pošteno mjerili međe. Noću bi ih pratili seljaci s lampašima i svađali se oko međe.
Divlje ili šumske dekle krile su se u dubokim šumama. Bile su to niske i dlakave žene, bez odjeće, a golotinju su skrivale dugom kosom. Nisu govorile, ali su se dozivale krikovima. Uglavnom nisu činile zlo, a domaćice su im zimi znale ostavljati hranu, za što bi im se šumske dekle zahvaljivale donoseći drva.
Glođan je našao svoje mjesto u mnogim podravskim djetinjstvima. Buka na tavanu, mračni kutci, škripa vrata… sve su to, pričali su odrasli djeci, znakovi glođana koji vreba svojim velikim zubima i dugim dlakavim rukama velikih noktiju.
Mrak ili mrakulja amorfna je gorostasna pojava koja se mogla sresti u gluho doba noći. Ponekad ima oblik životinje ili muškarca sa šeširom koji ostavlja modrice na svojim žrtvama.
Vukodlaci su ljudi koji su se nakon smrti vratili među žive i čine zlo. Najčešće su u ljudskom obliku, ali s detaljima koji ih odaju, poput zubi ili kandži. U vukodlaka se pretvaraju veliki grešnici ili ljudi koje napadne životinja, a ponekad se njime postaje i rođenjem, ako je majka prokleta ili legne sa zvijeri. Napadaju bacanjem prašine u oči, nakon čega pregrizu grkljan i sišu krv. Pokojnicima se zarezivala koža kako se ne bi vratili kao vukodlaci, a od koristi su bili i sveta voda, križ i krunica, kao i – naravno – glogov kolac.
Vrag, Đavao, Sotona, Nečastivi, Nečistak… svi znamo tko je to. Stariji izvori govore o vragovima, u množini, što ukazuje na to da je legenda starija od kršćansko-biblijskih utjecaja. Opisuje ih se kao čovjekolike, ali s rogovima, repom i kopitima. Može ih se susresti na raskrižjima i pustim mjestima, a vole se hrvati i zbijati šale.
Mali je demončić ili vražićak koji zbija razne nepodopštine. U liku je dječaka od 5 – 7 godina, ali znatno starijeg lica. Rađa se iz jajeta crnog pijetla ili kokoši.
Vodenjak je kralj rijeka i jezera koji je odvlačio neoprezne kupače na dno. Na suhome je odjeven u zeleno gospodsko odijelo sa čarobnim štapom u ruci, dok je u vodi gol, zelen i obrastao dlakom. Njegova žena je ružna, ali kad spazi mladića pretvara se u golu zelenu ljepoticu koja nesretnika utapa i njegovu dušu daje na poklon svome mužu.
Dravski ftoplenik ili dravska neman biće je ljudskog obličja, ali od šiblja i granja. U podne hvata djevojke u polju i odvlači ih sa sobom.
Zmajeve također nalazimo u Podravini. Opisuje ih se kao velika bića s više glava iz kojih rigaju vatru, ili kao velike zmije s nogama, ili kao velike guštere koji žive u zabačenim prašumama i močvarama. Postojao je i običaj “napajanja zmaja” – izlijevanjem sirutke u rupe u zemlji.
Čudesna družba na čudesnoj izložbi
Sve to i mnogo više predstavljeno je na uistinu zanimljivoj izložbi pod nazivom “Čarobna družba – vjerovanja u nadnaravna bića u Podravini” koja se večeras otvara u zagrebačkom Etnografskom muzeju. – Izložba predstavlja rezultate istraživanja vjerovanja u nadnaravna bića u Podravini – piše kustosica Danijela Križanec-Beganović, čije je višegodišnje komparativno istraživanje sam temelj izložbe. – Ciklus fotografija Ive Lulić izvrsno se uklopio u istraživanje Etnografskog muzeja temeljenog na kazivanjima suvremenih sugovornika, arhivske građe i drugih dostupnih izvora podataka o vjerovanjima u Podravini.
Izložba sva ta tajanstvena bića pojedinačno obrađuje: od vila i vilovnjaka preko coprnica, mora i divljih dekli do veda, mraka itd. Sve su to vjerovanja koja zauzimaju važno mjesto u tradicijskoj kulturi, nastavlja kustosica Križanec-Beganović. – Suvremeni trendovi modernog društva pokazuju kako su ovakve teme i danas iznimno dobro prihvaćene i popularne u cijelom svijetu.
Uz Ivu i njene fotografije, na izložbi se predstavlja još nekoliko autora. Tu je nagrađivani akademski filmski animator Zdenko Bašić koji je pripremio svojevrsnu instalaciju koja prikazuje Vraga, zatim priznati likovni umjetnik Zdravko Tišljar te nekolicina mlađih autorica – Marija Plečko, Petra Orbanić i Maja Jurjević. Zvučnu kulisu, sastavljenu od zvukova prirode, kreirao je Ivo Vičić.
Autorica izložbe i kataloga je kustosica Etnografskog muzeja Danijela Križanec-Beganović. Autorica likovnog postava je Nikolina Jelavić Mitrović. Izložba tamo ostaje do 31. svibnja, a bit će popraćena i brojnim radionicama, stručnim predavanjima, kazališnim predstavama i pričaonicama bajki, dok posebnu pozornost privlači najava vilinskog bala.
Šuška se da bi ovaj neobičan postav u dogledno vrijeme mogao posjetiti i u Koprivnicu, no – o tom potom.
Do čitanja i čuvajte se glođana i mrakulje.
