Jedan od vodećih hrvatskih pedijatara dr Milan Stanojević izabran je početkom studenoga na 12. svjetskom kongresu u Madridu za predsjednika Svjetske udruge za perinatalnu medicinu. Bio je to logičan slijed jer je dr Stanojević u Udruzi od 2005. godine.
Već dvije godine kasnije postao je generalnim tajnikom s mandatom od 4 godine. Potom je bio angažiran u Upravnom odboru koji predsjednika bira svake dvije godine. Na toj funkciji smjenjuju se ginekolozi i pedijatri a ovaj puta Upravni je odbor za prvoga među jednakima predložio „našeg“ dr Stanojevića.
Kad kažem naš, ne mislim to zato jer je svojevremeno, 1997. godine dobio Medalju grada Koprivnice. Mada to nikako nije nešto nevažno. Koprivničanci ga pamte kao vrsnog pedijatra. 20 godina je radio u koprivničkoj Bolnici „Dr Tomislav Bardek“. U to vrijeme naš je kraj bio ispod državnog prosjeka kad govorimo o dojenju novorođenčadi pa je dr Stanojević potaknuo u koprivničkom rodilištu program Deset koraka do uspješnog dojenja ali i tada novost – novorođenčad je nakon poroda bila s majkama 24 sata dnevno, bez odvajanja osim ako to nije zahtijevalo zdravstveno stanje novorođenčeta ili rodilje.
Od 2000. godine dr Milan Stanojević radi u Kliničkoj bolnici „Sveti Duh“, njegov posao i stručni angažman daleko nadilaze „malu Koprivnicu“ no veze s ovim gradom i ljudima, za koje kaže „moji Koprivničanci“ nije prekinuo.
– Meni Koprivnica nikad neće izaći iz srca. Koprivničkim danima se uvijek rado vraćam. Upravo me jučer posjetio moj kolega, mogu reći i mlađi kolega kojega sam da tako kažem u stručnom smislu odgojio, dr Nenad Vondraček koji nakon mene vodi Odjel neonatologije. Razgovarali smo, razmjenjivali iskustva. Uvijek volim doći u Koprivnicu, slušati o tome što se u Koprivnici zbiva pa mogu reći da je ovo uzajamni osjećaj.
Onda sigurno znate i da se planira izgradnja novog Odjela pedijatrije u koprivničkoj bolnici?
– O da, kako ne! S doktoricom Majom Toth Mršić (voditeljica Odjela za pedijatriju, op. aut.) razgovarao sam o tome. No uvjeti u postojećoj Pedijatriji, u usporedbi s onima kad sam ja radio, znatno su bolji. A otišao sam iz Koprivnice 15. veljače 2000.
Što je bio razlog Vašeg odlaska? Uvjeti rada u Koprivnici ili nove mogućnosti u karijeri?
– Nisu bili uvjeti. Jako sam se dvoumio bih li otišao ili ostao u Koprivnici zato što mi je Koprivnica uvijek bila u srcu. Jako sam volio i ljude i kolege i okruženje i toplinu koja u Koprivnici postoji. U Koprivnici sam završio i osnovnu školu. A na moj odlazak iz Koprivnice utjecao je niz okolnosti. Moja je supruga tada radila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i nakon pet, šest godina putovanja mi je rekla – „Čuj, ja više ne mogu. Bi li ti mogao naći posao u Zagrebu da tamo preselimo?“ Drugi je razlog profesionalni. U Koprivnici sam, činilo mi se, dosegao određenu granicu pa mi je bilo izazovno otići u veliki grad gdje bih profesionalno mogao više. Nakon godinu dana razmišljanja odlučio sam otići i sad sam tu gdje jesam.
Što je Vama posljednjih 15 godina rada u velikom gradu i velikom medicinskom centru donijelo u karijeri ali i na području Vašeg djelovanja? Sve je, pa tako i medicina, znatno napredovalo i promijenilo se.
– Doista, puno se toga promijenilo, puno je toga novoga, što je utjecalo i na mene osobno ali i na razvoj perinatalne medicine u Hrvatskoj i u svijetu. S jedne strane velike promjene u društvu, s druge strane velike promjene u medicini. Ta tranzicija kroz koju je Hrvatska prolazila zasigurno je znatno utjecala i na medicinu. Neke promjene su bile dobre, neke ne. Mislili smo da je sve što nam dolazi iz inozemstva dobro, iako je i kod nas bilo dobrih stvari. Sada, nakon dvadesetak godina postajemo svjesni da sve što je bilo nekad nije bilo loše. Primjer za to je jedan od naših velikih liječnika dr Andrija Štampar, koji je bio uzor u svjetskoj medicini. Moram priznati da kad govorim o razvoju medicine, osjećaji su mi miješani. No ipak mislim da je više dobrog nego lošeg.
Ako smijem primjetiti, daleko je veći stupanj medicinske skrbi i puno veći rezultati u očuvanja zdravlja. S druge pak strane čini se da su liječnici puno više na udaru javnosti, a zbog svojih pogrešaka postaju i predmetom sudskih tužbi jer su njihove greške kobne.
– Da, radi se o tome da je pacijent postao subjektom. Cijeli se sustav pomalo okreće prema tome da pacijent bude u središtu a da mu mi kao dijelovi sustava služimo. I to je odlično. No unutar sustava još je uvijek premalo onoga što zovemo evaluacijom rada svakog pojedinca unutar sustava pa onda i organizacijskih cjelina. Kad bi bilo više evaluacije, onda bi i sudskih tužbi za liječničke greške bilo manje. Neminovno je da griješimo. No još uvijek ne postoji svijest unutar sustava da bi se te pogreške trebale rješavati unutar sustava. Još ih uvijek na neki način stavljamo pod tepih što tako postaje dijelom brige pravosudnog sustava. Mislim da bi nam skandinavske zemlje trebale biti primjer. Tamo svaki sudionik ima priliku priznati svoju pogrešku i za to ne biti kažnjen, jer nikad sam pojedinac nije kriv za pogrešku, već to znači da mnogi dijelovi sustava ne funkcioniraju kako treba. Pogreške su prilika da se sustav preispita i popravi.
Doktore Stanojeviću, svjedoci smo trendova povratka zdravom načinu života i porodu kod kuće. Je li to u Hrvatskoj dozvoljeno i imamo li uopće uvjeta za to?
– Mislim da su to trendovi koje predvode javne poznate osobe našega drušva. Mi smo pedesetih godina, to će dobro znati primarijus Švarc i jedna stara babica Patačko koja je na žalost pokojna, pa i mnogi stari ginekolozi iz Koprivnice, imali babice koje su išle po selima i porađale žene. Smrtnost novorođečadi tada je bila 35 na tisuću. Tada smo postigli da se porodi presele u bolnicu, ustrojili smo zdravstveni sustav u koji je uloženo puno novca i truda. Rezultat je smanjenje smrtnosti novorođenčadi na 3,5, dakle deset puta. Povratak poroda kod kuće u uvjetima kad to sustavno nije riješeno veliki je rizik i za rodilju i za dijete. U porođaju vi nemate puno vremena a sve se odvija vrlo, vrlo brzo. Prije otprilike dvije godine bio je u Zagrebu jedan porod kod kuće a roditelji su prekasno reagirali na simptome koje je novorođenče imalo. Prekasni dolazak liječniku rezultirao je trajnim posljedicama za to dijete. Neće biti puno tih incidenata jer Hrvatska barata malim brojem poroda, oko 40.000, no ako se desi i jedan takav slučaj u deset godina – previše je. No istovremeno, društvo mora naći načina zadovoljiti i takve potrebe. Najviše poroda kod kuće trenutno je u Nizozemskoj – oko 30%, no taj se broj smanjuje. U susjednoj Austriji pola do jedan posto poroda se obavi kod kuće no porod se ne smije obavljati u kući koja je udaljena više od 5 minuta od bolnice, i uvijek je u pripravnosti tim koji može u roku 5 minuta dopremiti u slučaju potrebe majku i dijete u bolnicu. To je jedan aspekt. Drugi je izražen kroz pitanje ima li majka pravo, zbog svojih uvjerenja, ugrožavati svoj i život svog djeteta koje još ne može odlučivati. Dakako da nema. Meni se čini da sve dok sustav ne omogući maksimalnu sigurnost, čini mi se da je porod kod kuće u sadašnjim hrvatskim uvjetima prerizičan. Amerikanci su sveobuhvatnim istraživanjem došli do podatka da je planirani porod kod kuće i za majku i za novorođenče 10 puta rizičniji od onog u bolnici.
Do travnja 2017. godine bit ćete predsjednik Svjetske udruge za perinatalnu medicinu. Što Vama osobno znači nova funkcija?
– Osobno mi znači puno više posla i odgovornosti, puno više odricanja i manje slobodnog vremena. Treba puno raditi i koordinirati, djelovati uz redoviti, svakodnevni klinički posao. Naša je udruga zapala u laganu krizu jer još uvijek nemamo dovoljno članova te zbog toga ne djelujemo dovoljno u zemljama u razvoju, u Africi, jugoistočnoj Aziji i južnoj Americi, gdje žene, majke i djeca još uvijek nemaju dostatnu zdravstvenu zaštitu. Nastojat ću sa svojim kolegama osnovati perinatalna društva u tim zemljama i pokušati povećati stupanj perinatalne medicine. Osim toga, naša udruga ima i tri sestrinske. To su Fetus kao pacijent, potom Ian Donald škola ultrazvuka u ginekologiji i opstreticiji i treća je Međunarodna akademija za perinatalnu medicinu a treba spomenuti i udrugu Matres Mundi koja se bavi karitativnim radom. Upravo ta udruga u Etiopiji, u Adis Abebi gradi jedan centar koji će biti ogledni za taj dio Afrike, u kojemu će se educirati kadrovi za pomoć ženama i novorođenčadi pri porodu. Na sreću, u Hrvatskoj je perinatalna medicina dobro razvijena, ostaje nam samo ozakoniti regionalizaciju u perinatalnoj zaštiti.
Nadam se da vam je vrijeme provedeno čitajući ovaj intervju prošlo brzo kao što je i meni proletio razgovor s doktorom Stanojevićem. Puno je pitanja i tema o kojima bismo svi mi, osobito mi žene, mogli razgovarati s ovim vrhunskim liječnikom koji nadasve odiše skromnošću i pristupačnošću. A vjerujem da svi možemo biti ponosni riječima koje je na kraju uputio o svojoj Koprivnici i ljudima koji ovdje žive:
– Ja mislim da Koprivnica nikad nije bila na periferiji iako se Koprivničanci tako doživljavaju. To su marljivi i skromni ljudi no Koprivnica oduvijek ima što pokazati i čime se dičiti. Mislim da smo mi po prirodi, kao Podravci, malo preskromni i premalo se znamo nametnuti. Mislim da bi bilo dobro da se to u budućnosti promijeni.
Fotografije koje gledate ustupio nam je dr. Stanojević.
