Sportska obitelj Balaško pravi je zaljubljenik u sport. Roditelji Lidija i Damir, kći Maja i sin Juraj te zet Dejan vikende ni ne provode u kući već su na sportskim terenima i dvoranama. Otac Damir i sin Juraj veliki su zaljubljenici u košarku, dok Dejan igra nogomet. Majka Lidija i kći Maja najveći su im navijači.
S obzirom na veliku ljubav prema sportu odlučili smo Vas upoznati s obitelji Balaško kroz kratak razgovor koji smo obavili s njima.
Iako je zet Dejan važan član obitelji, nogomet nije prerastao u sport broj jedan u kući, već su primarne teme kao i uvijek košarka, KK Koprivnica, NBA, A-1 liga, Cibona, Zadar i sve ostalo vezano uz loptanje pod obručima. Ljubav prema košarci očito traje od malih nogu, što kod tate, što kod sina? Zašto baš košarka?
Od malih nogu otac Damir počeo se baviti sportom. U početku je to bio nogomet, ali kako je vrijeme odmicalo i kako je njegovo tijelo ‘otišlo’ do gotovo dva metra visine logičan izbor za mladog srednjoškolca je bila košarka kojom se bavio kao igrač, a kasnije i kao trener što je i dan danas. Sin Juraj, s obzirom na to da je odrastao u takvom okruženju, naslijedio je tu ljubav te je već s četiri ili pet godina krenuo očevim stopama. Zaljubio se u košarkašku loptu od koje se ne odvaja ni kada ide na spavanje.
Kako je izgledao, odnosno izgleda, ‘sportski put’ tate Damira i sina Juraja?
Sportski put tate uglavnom je vezan uz Košarkaški klub Koprivnica za koju je počeo igrati još kada je išao u srednju školu. Ukupno je iza sebe ostavio čak 22 sezone aktivnog igranja, a nakon toga je započeo trenersku karijeru koja traje i dan danas. Juraj je pak počeo vrlo rano s treniranjem, pa za sada iza sebe ima deset godina treniranja kroz sve mlađe dobne kategorije KK Koprivnica.
S obzirom na to da je košarka tolika ljubav sigurno je ‘svaki dan na jelovniku’?
Naravno da je. Tata i ja se odlično slažemo kada je košarka u pitanju. Imamo dva koša ispred kuće pa svako malo odemo ubaciti koju loptu u mrežicu. Često se sjetimo tijekom dana otići usavršiti koji pokret ili pak bacimo hakl za opuštanje. Nekad nam se priključi i sestra Maja koja je bivša košarkašica i košarkaški sudac, a tu je i šogor Dejan koji, iako aktivno igra nogomet, redovito s nama hakla i pravi je majstor. Često ga nagovaramo da se prebaci u košarku, ali nogomet je njegova ljubav. Mama nam je glavna navijačica i podrška s prozora.
Je li otac-trener prednost ili mana?
Gotovo sve što znam naučio sam od svog tate jer mi je on i trener u klubu, a i prati me kroz cijelu moju karijeru. Biti sin trenera ima svoje dobre, ali i loše strane jer ste uvijek pod povećalom javnosti. No, za sada smo uvijek uspješno prevladali sve situacije na treninzima i utakmicama i mogu biti samo ponosan što je moj otac baš taj koji je.
Možete li izdvojiti neke uspjehe?
Što se tiče oca, sigurno je da su najveći sportski uspjeh tri sezone druge lige u tadašnjem koprivničkom KK Pomka. Bilo je to 93.,94. i 95. godine kada se taj klub borio za ulazak u prvu ligu, a u dvorani Srednje škole redovito je bilo i po tisuću gledatelja. Što se pak mene tiče, istaknuo bih prva mjesta u mlađoj kadetskoj i kadetskoj konkurenciji u regiji Sjever te odlazak na poluzavršnicu prvenstva Hrvatske gdje smo bili peti.
Od vremena kada je tata igrao aktivno košarku do danas, sigurno se taj sport promijenio?
Kao i svi sportovi i košarka se dosta promijenila. Novim se pravilima igra jako ubrzala, igrači puno više treniraju, puno su snažniji i brži pa je i igra vrlo atraktivna za gledatelje. Danas svi teže biti kao NBA igrači, žele plijeniti atleticizmom, dok se nekada više pažnje pridodavalo tehnici u igri, zabavi i druženju.
Kuju li se planovi za budućnost?
Svakako je da bih ja volio zaigrati u Prvoj hrvatskoj košarkaškoj ligi. Mislim da je to san svakog dječaka koji se bavi ovim sportom. Neki naši košarkaši iz moje blizine su u tome uspjeli poput Kapuste i Božića i mislim da bi za mene isti uspjeh bio veliki pothvat s kojim bih bio ponosan. Svakako, najvažnije mi je ostati fizički na najvišoj razini i raditi na sebi, zajedno s ocem iz dana u dan, pa ako bude sreće i zdravlja, tko zna gdje ću biti za koju godinu.
Da je košarka zaista život obitelji Balaško potvrđuje i podatak da, kada se ne igra, onda je sigurno na televiziji. NBA utakmice vrte se i pregledavaju svaki dan, a nije rijetkost da cijela obitelj ode i do Zagreba pogledati utakmicu Cedevite. Kako su često isticali u razgovoru svi članovi obitelji, Juraj ima bezuvjetnu podršku majke Lidije koja ga prati na svim utakmicama, kuha mu, održava sportsku opremu i, prije svega, ponosi se njime.
Sestra Maja i šogor Dejan veliki su navijači, a tata je alfa i omega, stup ove sportske obitelji koja je ispunjena ponosom, podrškom i srećom. Košarka nije dio njihovog života, ona je njihov život.
