Kada je s 14 godina spakirala stvari i iz rodne Slatine preselila u Koprivnicu, Veronika Vilk znala je da ide prema nečemu važnom.
Danas stoji rame uz rame s najboljima na svijetu, a njezine medalje sjaje više od zlata.
U to vrijeme, dok su mnogi njezini vršnjaci razmišljali o srednjoj školi i hobijima, ona je odabrala oboje – ozbiljan sportski put i školovanje koje ju je zanimalo.
Upravo se Hrvački klub Podravka pokazao kao savršeno okruženje za njezin razvoj, a Koprivnica kao drugi dom.
– Došla sam ovdje nakon osnovne škole i u Koprivnici živim i treniram već četiri godine. Nije to velik grad, ali ima sve što ti treba. Dosta je mirno, a opet, ima puno događanja za mlade – kaže nam ova skromna maturantica koja je završila smjer za farmaceutskog tehničara.
Hrvanje je u njezinoj obitelji prisutno odavno, a upravo je otac bio prvi koji ju je uveo u hrvačku dvoranu.
– Sve je krenulo još u prvom razredu osnovne. Od tada sam gotovo svaki dan u dvorani. Treniram žensko hrvanje, stil koji uključuje borbu cijelim tijelom, za razliku od grčko-rimskog koji se fokusira na gornji dio – objašnjava Veronika.
U Koprivnici ju je dočekala snažna podrška, kako od obitelji, tako i od trenera. Posebno ističe Ivana Lončarića, svog trenera, koji je i izbornik reprezentacije.
– Uz mene je na svakom koraku. Na njega se uvijek mogu osloniti – ističe.
A uspjesi? Impresivni. S tek 18 godina, Veronika već ima titulu svjetske i europske prvakinje u uzrastu kadetkinja, broncu na Prvenstvu Europe do 23 godine te pojas svjetske prvakinje. No, iza svake medalje stoje godine odricanja.
– Najveći izazov mi je usklađivanje škole, treninga i natjecanja. Tu je i skidanje kila za kategorije, ali kad znaš zašto to radiš, sve se nekako lakše podnosi – napominje.
Jedno joj je natjecanje posebno ostalo u sjećanju – Zagreb Open početkom ove godine u zagrebačkoj Areni.
– Bilo je stvarno lijepo nastupat pred domaćom publikom i roditeljima i još k tome osvojiti medalju. To mi je bio jedan stvarno poseban doživljaj koji ću uvijek pamtiti – kaže nam Veronika.
Unatoč uspjesima, život vrhunske sportašice zahtijeva žrtvu. Kako i sama kaže, puno je izostajala iz škole. Propustila je rođendane i druženja, ali imala je nevjerojatnu podršku razrednice, profesora, ravnatelja i prijatelja. Bez njih, napominje, ne bi mogla sve ovo izgurati.
Sada kada je završila srednju školu, Veronika razmišlja o fakultetu. Ipak, najviše joj je u mislima ono što dolazi – Trofej Jadrana u Poreču, a potom i Europsko prvenstvo U20 početkom srpnja. Na oba natjecanja spremna je dati sve od sebe.
A gdje se vidi u budućnosti?
– Voljela bih što dulje ostati u sportu. Možda kao natjecateljica, možda jednog dana i kao trenerica. Ali za sada – želim biti na strunjači što duže mogu – zaključuje Veronika.
Tekst pripremili Sandrino Sabolić i Silva Jambrešić.
