“Dok iz nekih drugih tvornica u zrak odlaze otrovne čestice, zagušljivi plinovi, neugodni mirisi, oko pogona Podravke u Marinkovićevoj ulici šire se arome vanilije, vegete, kave…”
Napisala je tako Jadranka Lakuš u svojoj reportaži o Podravkinom pogonu Kava objavljenoj u Glasu Podravine 14. travnja 1989. godine. Iako su dani proizvodnje kave u koprivničkoj tvornici davno iza nas, prisjetimo se u nastavku kako je to nekada izgledalo u Organizaciji Udruženog Rada Kava.
Ovaj OOUR u okviru Podravke bavio se preradom sirove kave u gotov proizvod. Kava je dolazila iz Afrike, Latinske Amerike i Azije, a proizvodile su se tri mješavine: Santasia, Gala i Espresso.
– Putem razmišljam kako se prije stotinjak godina u ovim našim krajevima nije ni znalo za kavu, a danas je ona obavezna i neposredno nakon buđenja i poslije gableca, i prije ručka; njome završavamo objed, dobro dođe i u smiraj dana, a ne ponuditi gosta kavom ne može se pripisati onoj poznatoj podravskoj škrtosti nego neljubaznosti – napisala je Lakuš s čime se i dan danas možemo itekako složiti.
Svoju je reportažu nastavila kako je OOUR Kava po broju zaposlenih najmanji OOUR u sklopu Radne organizacije Industrija hrane i cijelog SOUR-a Podravka. U vrijeme pisanja teksta, pogon je brojao 37 radnika, od kojih je 21 bila žena. Godinu 1988. po rezultatima poslovanja završio je s ostatkom čistog dohotka od 210 milijuna dinara, što je za 580 posto više nego 1987. godine.
– Mora se priznati tom rezultatu kumovale su i cijene jer je proizvodnja zbog pomanjkanja sirovina bila za 18 posto manja nego prethodne godine. U OOUR-u se radi samo u jednoj smjeni i postojeći kapaciteti se koriste s manje od 50 posto. Povećanje proizvodnje nemoguće je iz više razloga – navodi.
Kvaliteta u prvom planu
Besplatna kava na radnom mjestu — nije li to neka privilegija? — zapitala se Lakuš kada je čula da je svakodnevna praksa u OOUR-u Kava da se tri puta dnevno kuha kava samljevena tog dana i dijeli radnicima bez naplate.
– Jer radnici Kave pravi su stručnjaci za provjeru kvalitete svog proizvoda, a svakodnevna degustacija crnog napitka najbolja je garancija da će na tržište doći kava koja će i fino mirisati i imati odgovarajući okus i boju. Uz njih svaki dan organoleptičku ocjenu napitka provodi i Radna organizacija Istraživanje i razvoj čiji stručnjaci uz to povremeno obavljaju kemijsku i mikrobiološku analizu i gotovog proizvoda i sirovine – napisala je.
Unatoč tome, ponekad dolazi do nezadovoljstva potrošača zbog lošije sirovine koja se nabavlja od domaćih uvoznika.
– Naime, Podravka se ne može direktno javiti kao kupac kave na svjetskom tržištu i odabrati sirovinu koja joj odgovara kvalitetom. Zrno se kupuje od domaćih uvoznika prema takozvanim kvotama i ponekad se desi da u Koprivnicu stigne i lošija sirova kava. Sam postupak prerade — prženje, mljevenje i miješanje ne može bitno popraviti lošiju kvalitetu sirovine i eto mrmljanja potrošača na račun Podravke – objasnila je
Nema zabušanata
Slavica Flis, radnica u OOUR-u, ističe se svojim radnim angažmanom i disciplinom. Njena priča prikazuje posvećenost poslu i kolektivu, naglašavajući važnost timskog rada i odgovornosti.
– Moj svakodnevni posao je prilično težak jer neprekidno sam u pokretu, osam sati na nogama, a uz to i dižem dosta tereta. U pogonu je velika buka, vjerojatno najveća u Podravki i malo sam i oglušila od nje. U ljeti je kod nas poprilično vruće, zimi je ponekad hladno. Prije dok sam bila mlađa lakše sam podnosila te teške uvjete, sada me to pomalo zamara, ali izdržat ću još tri godine do mirovine. Pogotovo jer sam zadovoljna što je moj kolektiv složan, što pomažemo jedni drugima, i što svi zajedno želimo što bolje raditi. Nema kod nas nekih zabušanata. Kad se u sedam uključe strojevi svi smo na radnim mjestima propisno obučeni, a prestajemo s radom 15 minuta prije 15 sati. Jedina pauza nam je ona od pola sata za gablec, a inače se stalno radi. Čak i kavu pijemo kraj strojeva ne prekidajući posao. Mislim da takvim odnosom prema radu moj biti primjer ne samo u Podravki nego i u cijeloj Koprivnici – ispričala je tada Slavica.
