Tereziju Pavlović gotovo svake se subote može vidjeti kako šeće glavnim koprivničkim trgom, a njezin besprijekoran stil i modne kombinacije ne samo da odražavaju njen izniman ukus, već i njezinu životnu filozofiju – ljubav prema eleganciji, urednosti i detaljima.
Rođena je u Klenovniku, a u Koprivnicu je došla 1952. godine, kako kaže, trbuhom za kruhom. Odrasla je u skromnim uvjetima s majkom, bratom i ocem koji je bio poznat po svom smislu za ljepotu i eleganciju.
– Tata nas je volio lijepo oblačiti. Imao je smisla za lijepo, bio je elegantan i uredan, iako je bio sa sela. Živjeli smo u drvenoj kućici s kuhinjom i sobom. Sam je dogradio još jednu sobu bez ičije pomoći. Imao je zlatne ruke – prisjeća se gospođa Terezija.
Gospođa Terezija je u djetinjstvu bila okružena ljubavlju i pažnjom, a njezina je modna kreativnost počela već tada. Sa svega pet godina, nakon što je dobila prvu lutku, uzela je stvar u svoje ruke, doslovno, i sašila joj odjeću.
– Moja majka je bila nepismena, ali bistra. Jedino nije znala čitati. Svakoga je dana išla u nadničare, ali kući se uvijek vratila s pjesmom na usnama. Majka je jednom prilikom doktoru u Klenovniku pospremala kuću i na poklon je dobila veliku lutku koju mi je donijela kući. Ta je lutka bila gola. Pomislila sam da lutka treba imati odjeću. Susjeda je oprala svilene suknje s faldicama i stavila ih sušiti na plot. Otišla sam do plota, poderala suknju i od toga sašila odjeću za svoju lutku. Uslijedila je kazna: baka je uzela nož i odsjekla je lutki glavu, a mene dobro šibom „namlatila”. Nikada poslije nisam više dobila niti jednu lutku. To mi je bila kazna – prepričava nam gospođa Terezija.
No, to je bio trenutak koji ju je oblikovao i doveo do toga da razvije svoju jedinstvenu vještinu šivanja i stvaranja, a s vremenom i strast prema modi. Gospođa Terezija bila je samouka u šivanju. Svaka nova modna inspiracija za nju je bila prilika da se izrazi. Nikada nije slijedila tuđe uzore, već je stvarala prema vlastitim željama i osjećajima.
– Samouka sam, jedino me za one neke “ekstra” komade učila majka od prijateljice. Kada sam nešto gotovo kupila i kada mi nije odgovaralo, jer volim strukirane stvari, onda sam to sama sebi opet prekrajala. Uvijek sam pratila modu. Ako je netko imao nešto lijepo, nešto što se meni sviđalo, onda sam to voljela prekopirati. No, najviše sam izrađivala iz glave – govori.
Unatoč godinama, gospođa Terezija i dalje drži do svog izgleda, a svaka kombinacija odražava njenu dugogodišnju posvećenost ljepoti. Iako nikada nije voljela sportski stil ili traperice, ljubav prema sofisticiranom izgledu ostala je netaknuta.
Ormar prepun odjeće
Smatra da ženska garderoba nije potpuna bez jedne lijepe, strukirane haljine zvonolikog kroja. Priznala nam je kako u svojem ormaru ima oko 120 haljina, 30 pari cipela, mnogobrojne šešire te nakit koji joj je poklonio njezin suprug Milomir. Svoju odjeću kupuje u dućanima, na placu i u second handu. Doniranje odjeće joj također nije strano – jednom je veći dio poklonila jednoj inženjerki u Podravki, gdje je i sama nekoć radila.
Iako gospođa Terezija nikada nije koristila tešku šminku, njezina prirodna ljepota, naglašena samo laganim ružem na usnama, oduvijek je bila više od same vanjštine.
– Prije mi je bilo potrebno malo vremena da se sredim, a sada ipak malo više. No, moram reći da se nikad nisam šminkala. Jedino sam koristila kremicu za lice i malo ruža na usnama. Suprug mi nije dozvoljavao da se šminkam – priznala nam je.
Prva i jedina ljubav
Supruga Milomira prvi je put ugledala upravo u centru grada gdje i dan danas rado šeće. Bio je njezina prva i jedina ljubav, a u braku su proveli gotovo 60 godina.
– Svoga supruga sam prvi put ugledala na glavnog gradskoj šetnici. S jedne strane dečki, a s druge strane cure. Tada sam imala 18 godina. Suprug je tako prolazio i gledao i mene, a ja sam gledala u njega. Bio mi je lijep i jako je bio uredan, a to se meni jako sviđalo. Pričala sam o njemu jednoj svojoj prijateljici koja mi je rekla da je vojnik. Znate, nekada su djevojke bile na lošem glasu ako su imale vojnike za dečke, tako da sam ja to tajila. On je zamolio moju prijateljicu da se nas dvoje sastanemo. Na Danici, dosta daleko, bila je jedna kapelica gdje smo dogovorili sastanak. Uoči našeg sastanka ubrala sam buketić šumskih jagoda. Kada je došao, zagrlio me i poljubio – sa sjetom se prisjeća.
Gospođa Terezija podijelila je s nama da su živjeli u sretnom braku u kojem su dobili dvije kćeri, Mirjanu i Đurđicu. Nikada nisu okrenuli leđa jedno drugome, čak ni dok su spavali, a njegova pažnja prema njoj bila je neizmjerna. Danas, u njegovoj odsutnosti, Terezija sa sobom nosi mali album sa slikama koje je podsjećaju na njihove zajedničke dane.
Na koprivničkoj špici, gospođa Terezija je poput žive ikone stila – podsjetnik na to da prava elegancija dolazi iznutra i da je bez obzira na godine, svaka žena koja drži do sebe i svog izgleda uvijek svjež i inspirativan primjer drugima.
