Željka Korošeca znaju svi u Koprivnici, ako ne po likovnim radovima, onda po glazbenim uradcima.
Osebujan i poznat po svom jedinstvenom pristupu životu i umjetnosti, bio je jedan od onih koji su trbuhom za kruhom otišli u Njemačku. Tako je na takmičenju pjevača amatera u gradu Hamelnu pokraj Hanovera, interpretirajući melodije jugoslavenskih kompozitora dva puta osvajao drugo mjesto. S Korošecom je 1969. godine razgovarao novinar Glasa Podravine Z. Bešenić, a intervju donosimo u nastavku.
I dođe tako jedne večeri u noćni lokal, te kompozicijom Nikice Kalođere osvoji drugo mjesto. Zatim, također na natjecanju pjevača amatera i u istom lokalu — Brau hause — u kome Društvo muzičara iz Hanovera organizira natjecanje mladih talentiranih pjevača, Koprivničanin Željko Korošec opet je — drugi. Prima srebrnu značku i diplomu te s nadom priželjkuje da na finalnom natjecanju u Hanoveru bude opet miljenik sreće.
Kakve su tvoje šanse, ukoliko Hanover ponovno izbaci tvoje ime među prvoplasirane?
Pa, postoji niz mogućnosti. Snimanje ploče za Radio-Luksemburg ili druge; pozivi, nastupi i sve što, prirodno, proizlazi iz uspjeha . . .
Čime objašnjavaš taj svoj uspjeh?
Možda bih mogao reći da je pjesma jedan od modusa da se izrazim. Kompletnije, potpunije. Da objasnim sebe. Ono što mogu. Na drugi način učiniti to — bolje možda nego pjesmom — ne znam je li moguće. Bar ne za mene. Tim više što sam pjevao — pošto još ne znam njemački — na hrvatskom jeziku i našu kompoziciju, mislim da sam dao sve od sebe, unio sebe u interpretaciju i — zagrijao publiku. Drugačije Vam objasniti moj prvi nastup i prvi aplauz … ne mogu.
Nisi li prije već ovdje nastupao i s kime si dosad surađivao?
Potvrdu ovog mog uspjeha da tako kažem, mogu ilustrirati i moji nastupi na priredbama Mikrofon je vaš i drugima, kojom prilikom sam uvijek primao priznanja. Spomenuo bih i moju suradnju sa Zvonkom Spišićem koji je za mene komponirao dvije pjesme. Također sa Zvonkom Prosečkim, mladim kompozitorom iz Varaždina. On je na tekst Milana Krmpotića komponirao za me kajkavsku melodiju: Poveč.
Pozitivno je moje pjevanje ocijenio i Gavrilović iz Jugotona, a Hegedušić se pohvalno osvrnuo na moj slikarski rad.
Da. Znamo da slikaš.
Već devet godina i izlagao sam širom zemlje. Bio sam pozvan na 3. bijenale mladih u Rijeci, također na izložbu naivnog slikarstva na Velesajmu, ali već tada – ja sam se spremao za put.
Vjerojatno da si u Njemačkoj pokušao plasirati ne samo glas već i umjetnost komponiranja tonova, boja…
Još nisam. Ta tek sam tri mjeseca tamo. Ali, Nijemci su zainteresirani za naivno slikarstvo, pa se nadam da ću i na tom planu nekako prodrijeti. Imam već interesenata za moje slike, vidjet ćemo. Međutim, ne mogu da ne primijetim kako je pjesma ipak moja najveća ljubav. I, dodao bih: kad bi se čula u ovom gradu, bio bih najsretniji. Jer, to je moj rodni kraj, i ja vjerujte, nisam želio otići. Čekao sam posao dvije godine, nadao se . . . ali, uzalud. Osim toga, tu su i moji dečki. Pjevao sam sa sastavom o kojem ne mogu, a da ne kažem sve najpohvalnije. I kad bih mogao pjevati opet sa sastavom Podravka u novom hotelu, ništa boljega ne bih želio. Ovdje su oni s kojima sam surađivao: Dominis, Hrašćanec iz Sigeca i drugi.
Pomišljaš dakle, na povratak?
Ne znam još. Imam tamo ugovor na godinu dana, a poslije, vidjet ćemo. Kad bih našao mjesto, dilema ne bi bilo. Znate, već onu staru: Svagdje pođi, ali se doma vrati . . .
Pa, sretan ti povratak Željko.
