U Pogurancu, posebnoj rubrici naših medija, svakoga tjedna predstavit ćemo po jednu tek osnovanu tvrtku, poslovnu ideju ili građansku inicijativu za koju smatramo da je vrijedna naše medijske podrške i to potpuno besplatno.
Ovotjedni Poguranac bit će nešto drugačiji od uobičajenog, a to je nagovjestio i ženski dio redakcije kada sam spomenuo temu naše besplatne rubrike – bičevi! Potpuno svjesno ću vam zagolicati maštu i preskočiti njihove komentare te se u nastavku posvetiti našoj zvijezdi Poguranca, a to je 25-godišnji Ervin Kukec. Naime, Koprivničanac Ervin je student elektrotehnike na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu s prebivalištem u Hlebinama gdje se zajedno sa svojom obitelji bavi seoskim imanjem i turizmom te ostalim hobijima, a među njima je i izrada bičeva. Obrt službeno nije otvoren, ali se o njemu intenzivno razmišlja, a našoj redakciji sama ideja obrta je egzotična i zanimljiva.
Odakle ideja da osnuješ obrt koji se bavi proizvodnjom bičeva?
Prvi doticaj s bičevima imao sam na srednjovjekovnom sajmu u Vrani, kad sam imao devet godina. Na srednjovjekovnim sajmovima moja je obitelj uvijek bila jedan od izlagača. U Vrani je bila jedna fina dama koja je s nekakvim “dugačkim štrikom lamantala” i proizvodila jak pucanj koji je došao niotkuda. Moja znatiželja i to što uopće nisam bio sramežljiv dječak pomogli su mi da dođem do nje da mi pokaže i objasni što je to bič i kako funkcionira. Dvije-tri godine kasnije, bez ičije sam pomoći napravio svoj prvi robusni bič uz neka oskudna uputstva jedne druge drage gospođe, koja je bila izlagačica na sajmovima i prodavala nakit. Bič je izgledao dosta primitivno, ali obavljao je svoju funkciju – pucao je, a i za prvi put što sam radio bič bio sam jako zadovoljan kako je izgledao.
Izradio sam još dva biča za svoje potrebe do 2024. godine, ali sam onda odlučio zasukati rukave, zagrijati prste i upregnuti moždane vijuge, te sam uz pomoć interneta i YouTube-a naučio kako napraviti kvalitetan i funkcionalan bič, koji će biti točno poput onog iz dućana, kako se kaže. Potreba za tim nastala je iz pomalo neuobičajenog razloga. Naime, moja djevojka, koja je u to vrijeme radila u Hrvatskom narodnom kazalištu, preporučila me je kao aktera u jednoj sceni u predstavi gdje sam trebao nastupiti kao jedan od glumaca i pritom baratati s dva biča istovremeno. S obzirom na to da ja bičeve potrebne za takav performans tada nisam imao, jer za takav performans bičevi moraju biti istih duljina, proporcija i težine, a preskupo mi ih je bilo kupovati sa interneta, odlučio sam ih izraditi sam. Nakon tjedan dana proučavanja dizajna i načina pletenja bičeva, uspio sam ih napraviti. Izgledali su odlično i bio sam jako zadovoljan s njima. Usprkos tome što se na kraju ipak nisam okušao kao akter u predstavi, rodila se ljubav prema bičevima. Nastavio sam posjećivati srednjovjekovne sajmove, a što sam više pokazivao i prezentirao bičeve drugim ljudima, njihov interes za moje bičeve se povećao i tako je sve polako krenulo.
U sklop postojećeg dugogodišnjeg obiteljskog obrta Stari zanati, koji se bavi predstavljanjem nekadašnjih zanata poput izrade drvenih igračaka, lončarstva, izrade košara od šiba, izrade ograde od lijeske i izrade malih potkova s imenom za sreću, htio sam unijeti i još jedan specifični, nepopularni i zaboravljeni zanat – izrada bičeva.
Kako se izrađuju bičevi i od koga si to naučio? Opiši malo proces.
Kada se izrađuje bič, 80 posto vremena radi se skoro jedna te ista stvar, a to je pletenje. Najprije se plete prvi plašt oko određenog broja špaga, tj. jezgre određene duljine, ovisno o tome koju dužinu biča želimo. Zatim se plete drugi plašt, to je onaj koji vidimo izvana, te se na određenoj duljini špage režu i ubacuju u jezgru pletenjem. Tu nastaje čarolija i dobiju se lijepi prijelazi, što utječe na funkcionalnost biča. Za izradu jednog biča potrebno je otprilike sedam sati efektivnog rada bez stajanja i ne bi vjerovali, oko 60 metara špage!
Svakom tipu biča odgovara i određena duljina pletene špage, no ja se trenutno fokusiram na izradu tri tipa biča. To su: Performance Hybrid Whip, tj. PHW bič (u prijevodu znači hibridni bič za performans koji je spoj australskog tradicionalnog biča i bullwhipa), Bullwhip (bič koji se nekada tradicionalno koristio za kontrolu stoke na otvorenom) i fetiš bičevi, koje u zadnje vrijeme dizajniram i projektiram.
Koje materijale biraš za proizvodnju bičeva i kakva je njihova kvaliteta?
Materijali koje trenutno koristim u izradi svojih bičeva su najlon špaga i paracord špaga. Odabrao sam ta dva materijala zato što sam na njima naučio kako plesti, a cjenovno su i nabavno pristupačni. S druge strane, bičevi se mogu izrađivati i od kože. Koža je dosta skupi materijal i teško ga je nabaviti u obliku u kojem meni treba, a to su dugačke i tanke plosnate trake jednakih proporcija. Planiram se upustiti i u izradu kožnih bičeva jer već imam iskustvo u radu s bičevima izrađenima od špage. Samo moram nabaviti potrebne alate i strojeve za obradu kože, a onda počinje proizvodnja.
Oprosti nama laicima na pitanju, ali tko sve koristi tvoje bičeve i po čemu su oni jedinstveni?
Specifična skupina ljudi koji koriste moje bičeve su zabavljači, performeri, ljudi koji se bave nekim tipom lakrdijaštva (ulični zabavljači), ljudi koji nastupaju na srednjovjekovnim sajmovima te moji prijatelji kojima je znanje baratanja bičem u slobodno vrijeme zabavno i privlačno. U zadnje vrijeme sam počeo i dizajnirati neke fetiš bičeve pa ćemo vidjeti koja će se skupina ljudi tu aktivirati. Ovisno o želji i potrebi, može se pronaći i izraditi bič za svačiji ukus.
Može li se od proizvodnje bičeva lijepo zaraditi i koje su tvoje krajnje ambicije u tom području?
Kao i u svakom drugom poslu – ako daješ cijelog sebe, svoj trud i želje u svoj posao, sve se može. Moja je ambicija da postanem jedan od najkreativnijih whip makera jer vjerujem da izradu bičeva mogu pretvoriti u svojevrsnu umjetnost.
