U suvremenom obrazovnom sustavu pritisak na učenike sve je izraženiji.
Dok su nekad psihološki problemi kod djece i mladih bili uglavnom povezani s teškoćama u postizanju školskog uspjeha, danas se sve češće javljaju i kod onih koji postižu izvrsne rezultate.
Perfekcionizam, strah od neuspjeha, anksioznost i depresija postaju sve prisutniji, a roditelji i škole često ne prepoznaju prve znakove problema.
Kako bi razjasnili ovu važnu temu, razgovarali smo s Idom Šipek, psihologinjom u Srednjoj školi Koprivnica, ali i u svojoj privatnoj praksi.
U intervjuu donosimo njezina razmišljanja o tome kako obrazovni sustav i društvena očekivanja utječu na mentalno zdravlje učenika, kako roditelji mogu na vrijeme prepoznati znakove stresa kod djece te na koje načine škole mogu pomoći u smanjenju pritiska, a da pritom ne umanje važnost obrazovanja.
Koliko je čest slučaj da učenici razviju psihološke probleme zbog školskog uspjeha ili neuspjeha?
Jako je čest slučaj i dobro ste pitali „zbog uspjeha ili neuspjeha“. Ranijih godina smo se u praksi susretali s učenicima koji su iz raznih razloga doživljavali školski neuspjeh pa su razvijali različite psihološke probleme. Susrećemo se sa sve većim brojem djece koja doživljavaju visoke školske uspjehe i razvijaju razne psihološke probleme. Danas se zna da oko 20 posto djece unutar obrazovanja ima narušeno mentalno zdravlje. Jedan dio njih radi narušenog mentalnog zdravlja postižu školski neuspjeh, a jedna dio i ima narušeno mentalno zdravlje radi školskog neuspjeha.
Koji su najčešći simptomi stresa kod djece i tinejdžera povezanih s pritiskom za postizanje dobrih ocjena?
Simptomi mogu biti vrlo široki i različiti. Što su djeca manja, povezivanje simptoma sa strahom od neuspjeha može biti otežano. Na emocionalnom planu mogu biti prisutni osjećaji tjeskobe, straha, tuge i razočaranost. Na ponašajnom planu povlačenje, iritabilnost, agresivno ponašanje, loš san, loš apetit, izbjegavanje škole, samoozljeđivanje te odgađanje obaveza. Na tjelesnom planu dominiraju bolovi u trbuhu, glavi, povraćanje, znojenje, umor i dr. Na kognitivnom planu to je pad koncentracije, okupiranost istim mislima, rastresenost i sl. Roditelji traže najčešće pomoć kada primijete da se dijete samoozlijeđuje ili postane buntovno prema okruženju.
Kako roditelji mogu prepoznati da je njihovo dijete pod prevelikim pritiskom zbog škole?
Veliki dio roditelja s kojima se susrećem uopće ne doživljavaju ovaj problem tako dugo dok se djetetovo svakodnevno funkcioniranje ne naruši i kad već razvije anksioznost, napadaje panike i depresiju koji su danas u velikom porastu ili neke psihosomatske poteškoće. Veliki angažman često tumače kao predanost, ponosni su na savjesnost djeteta i znaju reći da to nije ništa čudno jer „to mu je jedini posao, da bude dobar u školi“. Jedan od najjasnijih znakova jest pokazivanje velike preokupiranosti s ocjenama, praćenje prosjeka, uspoređivanje s drugima. Ako učenik dobivanje ocjene vrlo dobar doživi kao neuspjeh, plače, predviđa odmah nesigurnu budućnost, govori da je glupo, to je već veliki alarm. Kod tinejdžera možemo posumnjati da nešto nije uredu ako vidimo da nema balansa u vremenu koje odvaja za učenje, odnose s vršnjacima i vrijeme za zabavu, posebice ako ima dobre socijalne vještine i odnose. Važno je biti povezan s djetetom, gledati ga, razgovarati i slušati ga jer samo tako roditelj može na vrijeme vidjeti promjene koje upućuju da se nešto događa.
Na koji način društvena očekivanja i obrazovni sustav doprinose problemu perfekcionizma kod učenika?
Društvene vrijednosti su se jako promijenile. Uspješnost i izvrsnost postali su imperativ. Važno je biti nepogrešiv i savršen, a toga nema. Važno je sve znati od prve i savladavati s lakoćom, a toga nema. Kada djeca odrastaju u okolini u kojoj ganjaju nešto što ne postoji, osuđeni su na narušeno mentalno zdravlje. Roditelji nisu cijepljeni od toga što društvo nameće. Danas roditelji sve češće djecu doživljavaju kao vlastite produžetke pa tako ako je dijete neuspješno, neuspješan sam i ja, što je nedopustivo. Zato roditelji dugo niti ne primijete da dijete možda ne pokazuje najzdraviji odnos prema školi i uspjehu. Odgovara mu je da uspješno, da postiže dobre rezultate na natjecanjima jer onda znači da on kao roditelj vrijedi. Onda dolazimo do toga da niti škole niti zaposlenici nisu cijepljeni od toga što društvo nameće. Imate ravnatelja i nastavnika koji se statusno natječu u izvrsnosti, iščekuju popise najboljih škola, forsiraju učenike na natjecanja. Jer osim društva, obrazovni sustav sam ih na to „prisiljava“. Perfekcionizam sam po sebi ne treba biti loš i može biti adaptivan. Takav pomaže djetetu da se potrudi, da bude motiviran, da pristupa situacijama kao izazovima i s uzbuđenjem, ali ne na štetu svog bića. Perfekcionizam je maladaptivan kada dijete usvoji mišljenje o sebi da ne vrijedi ako nije savršen. Ovakav perfekcionizam se onda nalazi u podlozi mnogih psihičkih poremećaja.
Kako škole mogu pomoći u smanjenju pritiska na učenike, a da pritom ne umanje važnost obrazovanja?
U stvaranju zaštitne klime. Škole moraju pomoći roditeljima, a i roditelji školi da se odupru od globalnih vrijednosti koje se nameću. Čini mi se da se radi raznih pritisaka izgubio onaj odgojni dio u nazivu „odgojno-obrazovni“. Potrebno je s učenicima graditi odnos, pričati o životu, biti čovjek pred djecom, slušati ih. To se može napraviti pod bilo kojim satom. Ni jedna nastavna jedinica niti ocjena nije važnija od emocionalnog stanja djeteta. Dodati u škole sadržaje koji nisu vezani uz obrazovanje kako bi se slala poruka o važnosti uravnoteženog života. Tu je odličan primjer školsko planinarenje i slične izvannastavne aktivnosti. Dijete ne smije dobiti poruku da je važnije da za vikend ima tri zadaće od toga da se druži s roditeljima, da idu u prirodu. Važno je djecu na satu razrednika učiti kako prepoznati emocije, kako reagirati u raznim životnim situacijama, kako se veseliti životu. Svjesna sam i znam koliko je teško to postići. Sustav nam nije takav, a kad nam sustav nije takav onda treba puno truda i otpora pojedinca. Kada takav pojedinac nema podršku u školi, lako odustane. Potrebno je zato takve ciljeve postaviti kao imperativ na razini škole jer nastavnicima također treba međusobna podrška. Ne bih htjela s ovog mjesta upirati prstom u škole jer sam svjesna i njihovih raznih ograničenja.
Kako bi roditelji trebali reagirati kada dijete ne postigne očekivani prosjek?
Djeca i tinejdžeri imaju ograničeno životno iskustvo radi njihovih godina i roditelji im tu mogu uvijek ponuditi neku širu perspektivu. Poanta života je da iz svakog iskustva nešto naučimo. Radimo greške, donosimo krive izbore. Na koncu je važno da si ih oprostimo, da vidimo što iz toga možemo naučiti. I to treba imati na umu posebno kada je riječ o djeci koja su zahtjevna prema sebi. Ako dijete plače jer je dobilo vrlo dobar dovoljno je reći „Vidim da ti je teško, znam da si se potrudila, ali meni si ti jednako draga i dobra i s tom ocjenom.“ Djeca koja imaju strah od neuspjeha iznutra pate i u njihovoj glavi dobiti vrlo dobar izgleda kao „Gle koliko sam loša ako sam se toliko trudila i još nisam isporučila što sam mislila da trebam“. Nema važnije poruke od one da ocjena pokazuje koliko dijete u tom trenu zna o toj nastavnoj jedinici, a ne da je on odlikaš.
Koji su učinkoviti načini suočavanja sa strahom od neuspjeha kod djece i mladih?
Treba im pomoći da nauče stvarati realistične ciljeve. Imati sve petice možda je lijepo, ali iziskuje puno odricanja. Za život im trebaju i sva druga iskustva osim učenja i dobivanja petica. Shvaćanje da život ne može biti po našoj zamisli i da trebamo znati odtugovati naša razočarenja važna su za blagost prema sebi. Dijete može biti blago prema sebi s lijepim riječima koje prije svega treba čuti od roditelja („Vrijediš i kad si vrlo dobar.“). Kada radim s djecom koja se bore s visokim očekivanjima od sebe, oni su silno tužni, imaju duboki osjećaj da oni kao osobe ne valjaju ako ne isporuče izvrstan rezultat. Često ih pitam bi li bio tako strog i prema svome prijatelju i što bi mu rekao. No, za prijatelja imaju više nježnosti, više ljubavi i više vjere nego u sebe ako podbace. Djeca i tinejdžeri često znaju izbjegavati situacije kada strah postane prevelik. Tada roditelji zapadnu u zamku, popuste pa je ponovni kontakt s uznemirujućom situacijom još teži. Ponekad reakcije djece zahtijevaju rad s psihologom ili dječjim psihoterapeutom. Ali, moram napomenuti da kod pojave visokog straha od neuspjeha, perfekcionizma, važno je da se cijela obitelj zapita kako oni to žive i podržavaju. Ovakve pojave su samo simptomi obiteljske dinamike. Roditelji također sebe trebaju zapitati kako oni doživljavaju svoj neuspjeh, smiju li imati greške, jesu li perfekcionisti ili možda previše kaotični i neorganizirani što može kod djece pojačati potrebu za perfekcionizmom.
Kako se može postići ravnoteža između motiviranja djece na uspjeh i sprječavanja prevelikog pritiska?
Tinejdžeri često kažu da im je u osnovnoj školi bilo potrebno da im roditelj malo drži ljestvicu iznad njih, taman da ju ulove kada stanu na prste ako se mogu analogijski izraziti. Kada je s mjerom i u skladu s mogućnostima oni to vide kao da roditelji vjeruju u njih. Za motivaciju je važno da dijete ima želju za uspjehom i niski strah od neuspjeha. Zato se u svakodnevnom životu ne bi trebalo samo usmjeravati na uspjehe već se u obitelji treba pričati i o neuspjesima, kako se iz njih izašlo, što se naučilo. Dobro je usmjeriti se na proces koji je dijete dovelo u situaciju neuspjeha i povezati djetetovo ponašanje s posljedicom. Povratna informacija treba biti specifična, a ne “Nisi bio dobar”. Tako će učiti da neuspjeh ne znači da ne vrijedi. Pohvaliti se treba proces i trud, a ne ocjena. Općenito je dobro biti što manje usmjeren na davanje vrijednosti nečemu (iako je školski sustav baš suprotan).
