U Legradu je sve naizgled mirno.
Mještani idu svojim poslom, Drava teče svojim tokom i ne događa se ništa neuobičajeno. Stigli su ljepši, dulji i topliji dani pa se kosi, orezuju se voćke i uređuju okućnice, sve kao i uvijek u ovo doba godine. Ipak, nije sve kako se čini, a upravo smo zato i stigli u Legrad.
Naime, u redakciju se javila baka Branka koja nam se potužila da joj netko uporno krade drva. Detalje nam telefonski nije otkrivala pa smo se zaputili na njenu kućnu adresu kako bismo saznali što se to točno događa.
Dočekala nas je sa svojim susjedom koji povremeno dođe i pomogne joj u poslovima ili pripazi kuću jer je, kako kaže, sama, a u posljednje se vrijeme bori s neuhvatljivim kradljivcima.
– Sve se događa već neko vrijeme, a primjećujem da mi nestaju drva. Starija kćer mi je kupila pet metara drva, mlađa organizirala piljenje. Mi smo to pospremili i dobro. Začas me kćer zove, čula je da sam već sve potrošila. Bilo mi je neugodno, da ne bi ispalo da iskorištavam kćer – započinje svoju priču baka Branka.
Drva uporno nestaju iz drvarnice, a ona uporno nastoji ostati budna i dočekati kradljivce, no ne uspijeva.
– Očito netko dolazi dok spavam, sigurna sam da me nitko ne bi krao dok sam budna. Ove zime sam kupila 20 metara drva, slobodno pogledajte u drvarnici koliko ih ima. Znam tko me krade, vraćala sam se iz Donje Dubrave i zatekla jednu osobu kako izlazi iz mog dvorišta – pojašnjava.
Kaže kako je policiju već zvala, no nisu bili od prevelike pomoći.
– Nekoliko puta sam zvala policiju, rekla sam “Ja sam babica koja stalno javlja da ju kradu. Idem u Donju Dubravu, obrisat ću sve kvake i kad se vratim, dođite i uzmite otiske da vidimo tko mi dolazi u kuću. Ako ne drugačije, na taj će se način vidjeti”. Ukrali su mi i nakit iz ladice. Policija je došla, nije uzela otiske niti su otišli do osobe koju sam vidjela da izlazi iz mog dvorišta kako bi ju upozorili da se takvo što ne smije. Kažu oni meni da ne mogu ništa i da idem ja kud hoću. Prije ću pješke doći u Zagreb, nego policija u Legrad – uspijeva se i našaliti.
Drva kakva ona ima, kaže, drugi nemaju jer ih je kupila gdje drugi nisu, a i potrudila ih se označiti drvenom bojom kako bi ih lakše raspoznala. Nažalost, veli, policajcima to ne znači ništa.
– Dala sam im da pogledaju drva jer takva kakva imam, drugi nisu kupili. Mogli su pogledati kod te osobe kakva drva ima i vidjeli bi da su moja. Ali brat njezinog muža je policajac u Zagrebu i ona očito može raditi što hoće – pretpostavlja jer samoj sebi ne može drugačije objasniti zašto zakon ne čini svoje.
Pravdu ne želi uzimati u svoje ruke, no priznaje kako je otišla do osobe za koju je sigurna da krade i vidjela svoja drva u tuđem dvorištu.
– Mislim da su oni, kad su vidjeli njezino prezime, odustali od toga da odu k njoj. Išla sam ja, prijateljski, provjeriti jesu li drva tamo jer ja nisam ni sa kim u Legradu u svađi pa niti s njom. Drva su tamo, samo sam joj prigovorila “takva su i moja”. Ja sam drva označila s crvenom bojom, to se jasno vidi – govori nam.
Ne nestaju samo drva i nakit, nego i razni drugi predmeti koji se nalaze u kući.
– Kupila sam kilogram Vegete, nema je. Nema žlica, pa nema tanjura, nema kruha u škrinji, nema deterdženta u hodniku, pa nema ovoga, pa nema onoga… Imala sam i puno dvorište paradajza. Nitko neće paradajz. A onda dok idem pobrati za sebe, nema, nego moram brati iz sredine. Nestale su mi i flašice od masti i marmelade sa stepenica. U tome su očito nosili moj deterdžent – priča nam baka dok nam pokazuje praznu kutiju s nakitom u spavaćoj sobi.
Odvela nas je i do drvarnice koja je gotovo prazna, a pokazala nam je i drugu prostoriju u kojoj drži drva i granje za potpalu koje su, kaže, također pokrali.
Na vrata je stavila lokote, zaključala sve što se može i sama nekako pokrpala i osigurala otvore u daskama kroz koje bi se kradljivci mogli probiti, ali uzalud jer uvijek nekako pronađu način.
– Sve oni vrate na svoje mjesto, osim onoga što su ukrali – bespomoćna je Branka kojoj je ponestalo svih drugih opcija, osim izlaska u javnost.
– Ja više ne znam što ću. Evo, imam susjeda koji tu povremeno dođe pa mi pomogne, pričuva kuću, ali to nije stalno. Sama sam, ako zaspem ili me nema, nešto nestane. Ne znam više što bi drugo, nego da idem s tim u javnost pa se možda kradljivci konačno poplaše – zaključuje.
Nadamo se tome i mi, kao i da će ova simpatična i skromna starica koja živi sama konačno moći mirno spavati i da će ju, kad se probudi, sve stvari dočekati na svome mjestu.
