Dovoljno blizu grada, a opet dovoljno daleko u prirodi riječi su koje najbolje opisuju ranč nadomak Peteranca na kojem se smjestio Konjički klub Galop Team.
Konjički klub Galop Team bavi se preponskim i dresurnim jahanjem te školovanjem jahača od početnika do natjecatelja, dok se na ranču nalazi i Udruga za terapijsko jahanje i sportsku rekreaciju Osmijeh.
Zajedno se nadaju stvoriti svojevrsni konjički centar sjeverozapadne Hrvatske kakav na ovim prostorima nasušno nedostaje te time decentralizirati konjarstvo i konjičke sportove te postati i svojevrsna sportsko-turistička atrakcija koja će doprinijeti razvoju turizma u Koprivničko-križevačkoj županiji.
Konjički ranč obišli smo za prekrasnog proljetnog dana tik pred zalazak sunca, a dočekala nas je smirena, ali radna atmosfera. Prvi topliji dani osim sunca donose i pripreme za nadolazeću sezonu pa smo tako zatekli konje na jednom od svojih dnevnih treninga.
Kako nam je objasnila instruktorica aktivnosti pomoću konja za osobe s invaliditetom Petra Čolig Šarić, na ranču postoje dva kluba s različitim aktivnostima.
– Ovdje postoje dva kluba, Konjički klub Galop Team koji se bavi školom jahanja i sportskim jahanjem te i naša Udruga za terapijsko jahanje i sportsku rekreaciju Osmijeh, a bavimo se terapijskim jahanjem i vodimo školu jahanja za osobe za invaliditetom.
Svoje aktivnosti provode veći dio godine, no zbog nedostatka zatvorene hale za jahanje, još uvijek ovise o godišnjim dobima.
– Ovisimo o godišnjim dobima jer još uvijek nemamo zatvorenu halu, no planiramo njezinu izgradnju. Imamo osam radnih mjeseci, a stanke imamo tijekom najtoplijih ljetnih i najhladnijih zimskih. Zapravo tek sad idemo u sezonu. Škola jahanja, s druge strane, ima nešto veću fleksibilnost pa ima i nešto manje stanke – objasnila je.
Terapijsko jahanje
Udruga Osmijeh prošle je godine imala 28 korisnika, odnosno jahača, iako im je kapacitet dostatan za 25 jahača.
– Ako netko odustane, ubacimo nekog novog, a ako netko ne može redovno dolaziti zbog raznih obaveza, kombiniramo ih pa dvoje dijeli jedan termin svaki drugi tjedan – pojašnjava Čolig Šarić i dodaje kako trenutno rade s tri kobile – Dorinom, Muzom i Kamilom, no u budućnosti bi voljeli nabaviti još jednog konja.
Sportsko jahanje dolazi s određenim dobnim granicama pa tako na šetnje s konjima mogu dolaziti djeca stara tri godine, dok se s tečajem jahanja sugerira početi istodobno s regularnim školovanjem. Slično je i s terapijskim jahanjem na koji također mogu ići trogodišnja djeca.
– Terapijsko jahanje pomaže u liječenju niza poteškoća. Od jahača koji dolaze uvijek prvo tražimo preporuku liječnika specijalista, no vrlo često se ljudi javljaju jer već imaju preporuku. Što se dijagnoza tiče, susrećemo se s raznim poteškoćama za koje pomaže terapijsko jahanje, od autizma, cerebralne paralize, ADHD –a, Down sindroma… Terapijsko jahanje ima cijeli niz pozitivnih učinaka pa tako kod nekih korisnika jačamo trup, mišiće i čitav neurološko-lokomotorni sustav, a postoje i psihološki pozitivni učinci poput toga da terapijsko jahanje djecu uči strpljenju, pruža im smirenje, razvijanje emotivnih kvaliteta i slično – ističe instruktorica i nastavlja kako jedna terapija traje 20 minuta.
Zdravi konji
Vlasnici ranča su Tomislav i Sanja Kavur, a Udruga Osmijeh je na pansionu, drži konje i plaća mjesečne troškove smještaja.
– Ovdje su trenutno 32 konja, a 20-ak je konja na pansionu što znači da su to privatni konji o kojima mi ovdje vodimo brigu. Ljudima koji danas žive u gradu, a imaju konja, bez takve usluge bi to bilo nemoguće – rekao nam je vlasnik Tomislav Kavur kojeg smo zatekli u obilasku zatvorene staje, baš u trenutku kada nam je za objektiv fotoaparata pozirala Arapska kobila Muza.
Kako nam je pojasnio Kavur, sjeverozapadna Hrvatska ima tradiciju konjarstva i konjičkog sporta i baš je 1974. godine u Peterancu i osnovan konjički klub koji se kasnio kasnije spojio s Konjičkim klubom Križevci.
– Ljudi su po selima uvijek imali konje, a tako je bilo i posvuda u Europi. Zato smo i mi odlučili ići u tom smjeru, da zapravo omogućimo ljudima da i danas imaju konje – kaže i dodaje kako je u hrvatskoj konjički sport dobro razvijen te postoji i krovni konjički savez te prvenstva Hrvatske, kup Hrvatske te hrvatska reprezentacija.
Konjima se bavio i Tomislavov otac koji je bio i posljednji prvak Jugoslavije pa je Tomislav odlučio nastaviti svojevrsnu obiteljsku tradiciju.
– Odrastao sam uz konje i logično mi je bilo nastaviti s tom familijarnom tradicijom. Zato smo odlučili ovdje napraviti jedan ovakav centar jer ga u sjeverozapadnoj Hrvatskoj nema. U Zagrebu i Osijeku postoji hipodrom, u Đakovu ergela i što se nekakve infrastrukture tiče, to je to – spomenuo je.
Konji su na ranču zapravo slobodni. Borave na otvorenom, u prirodi, a Kavur ističe kako je upravo to i najzdravije za konje.
– Štala je nužno zlo i svaki će konj i fizički i psihički biti zdraviji ako bude vani. Uvijek trebamo konjima omogućiti onakav život kakav imaju divlji konji. Oni se kreću cijeli dan, čak i spavati mogu na nogama. Ovdje imamo sportske konje, rekreativne konje i konje za uzgoj, a za svakog od njih postoji određeni dnevni ritual i briga koja je prilagođena baš za njih. Ovo kako ste ih sad ulovili, upijaju sunce – priča nam dok stojimo okruženi konjima na sunčanju.
Dodaje i kako konji imaju prirodnu zaštitu od atmosferilija, a mijenjaju i dlaku iz zimske u ljetnu. Za prvih toplijih dan još uvijek imaju zimsku dlaku pa im je pomalo i vruće.
– Jedu sijeno i zob. Dio sjena proizvodimo sami, a dio kupujemo na tržištu. Zob kupujemo od lokalnih kooperanata. Ništa drugo im ne treba, osim za sportske konje gdje su potrebni još i neki dodaci prehrani kao i kod ljudi koji se bave fizičkom aktivnošću – pojašnjava.
Centar konjarstva i konjičkog sporta
Iako se ranč trenutno prostire na oko tri hektra zemlje, želja im je povećati kapacitete jer konja ima puno, a prostora malo.
– Cilj nam je da budemo regionalni centar konjičkog sporta te da redovito organiziramo natjecanja. Prilično smo daleko dogurali, ove godine organiziramo četiri turnira, dva hrvatska i dva regionalna. Želimo popularizirati ovaj sport i decentralizirati ga jer naša je sezona trenutno u Zagrebu. Imamo gotov projekt za zatvorenu jahaonu, čekamo samo da se raspišu natječaji za europske fondove. Moram reći da imamo potporu Općine Peteranec koja nam uvijek izlazi u susret te potporu Grada Koprivnice. Mislim da smo na ovom području određena sportska i turistička atrakcija jer ovo je ipak danas egzotičan sport kakvog se ne može vidjeti baš u svakom gradu i svakom mjestu. Bilo bi šteta to ne iskoristiti jer, na primjer, kada organiziramo turnir, natjecatelji ovdje borave i do četiri dana. Mi ovdje nemamo smještajne kapacitete pa je to odlična prilika za lokalnu zajednicu koja takve kapacitete ima. Blizu grada smo, a dovoljno daleko. U svakom slučaju, dok postoji podrška, postoji i ambicija i motivacija za daljnji razvoj – iskren je Kavur.
Na ranču prevladava osjećaj smiraja jer, slažu se svi, konjima se ne mogu prodati ljudske cake. Konji osjećaju kako se osjeća čovjek pa ako je netko na treningu nervozan, konj će ga se plašiti. Upravo zato konji ljude potiču da budu bolji i smireniji kako bi im uopće mogli prići i s njima raditi.
– Osim toga, nisu opasni, iako ljudi često tako pričaju. To su samo reakcije konja na čovjeka. Ako ga zatvorite u neki skučeni prostor i maltretirate, konj ne može pobjeći i ako nema alternative, sljedeća njegova reakcija je da se obrani. Konj u prirodi nikad neće napasti čovjeka, uvijek će jednostavno pobjeći. Konji su veliki pa izazivaju strahopoštovanje zbog čega se onda često misli i da su opasni – ističe Kavur.
Na ranču drže različite pasmine konja, od haflingera i Engleskih punokrvnjaka do Arapskih kobila, Kasača i Ponija koji su zbog nešto manjeg rasta idealni za djecu, zaključuje.
