U maloj kreativnoj radionici Bojane Dujmović nastaju zanimljiva likovna djela.
Bojana je inače odgojiteljica u koprivničkom Dječjem vrtiću Tratinčica, a u posljednje vrijeme do izražaja na veliko dolazi upravo njena likovna kreativnost.
Njen posljednji projekt je slikovnica “Đelekovec – prvo selo bregunica” koju je na poziv autora ilustrirala, a koja je proteklog vikenda predstavljena javnosti.
– Slikovnica je izašla u sklopu naklade Udruge Vendi iz Đelekovca čija sam dugogodišnja članica. Kako je prošle godine Đelekovec proglašen prvim selom bregunica u cilju zaštite njihovih prirodnih staništa uz rijeku Dravu, gospodin Mladen Levak došao je na ideju da napiše edukativnu slikovnicu o bregunicama i pozvao mene da ju ilustriram što sam rado prihvatila. Osim toga prošle godine ilustrirala sam njegovu zbirku pjesama “Ljetni zapisi s ljuljačke” iz čega se zapravo i rodila ideja o suradnji za ilustriranje ove slikovnice. Izdavanje slikovnice financirala je Organizacija za zaštitu prirode WWF Austria što zapravo govori o njenoj važnosti za ekološko osvješćivanje najmlađih o potrebi očuvanja prirodnih tokova Drave i njene biološke raznolikosti – priča nam na početku razgovora naša sugovornica.
Ilustriranje slikovnica
No, ovo nije jedina slikovnica za čije je ilustracije zaslužna. Tako je u suradnji s psihologinjom Idom Šipek ilustrirala “Lov na balončić”, “Utrka brodova” i “Kućna pustolovina”.
– Slikovnice su bile tematski vezane uz područje mindfunessa, tehnika usredotočene svjesnosti i opuštanja prilagođene predškolskom i školskom uzrastu djece. Isto tako izradila sam tri slikovnice za slijepu i slabovidnu djecu u sklopu međunarodnog natječaja organizacije Typhlo&Tactus za koji su izabrane kao hrvatske predstavnice na ovom međunarodnom natječaju. To su “Leti, balončiću, leti”, “Tajna stare škrinje” i “1,2,3 – možeš i ti” – napominje.
No, osim ilustracija za slikovnice i knjige, Bojana oslikava svilu i keramiku, drži i razne zanimljive likovne radionice.
Uz djeda slikara nastali su njeni prvi likovni radovi
– Sve je počelo s mojom ljubavi prema crtanju i slikanju koju nisam prerasla još od ranog djetinjstva. Uz djeda slikara krajem osnovnoškolskog obrazovanja nastajali su moji prvi pokušaji slikanja uljem na staklu i na platnu. To me odvelo u srednju školu u Varaždin, smjer tekstilni dizajn. Kako sam završavala srednju školu, sve više sam razmišljala o radu s djecom, tako da su me životne okolnosti u tom periodu dovele do ovog zanimanja – odgojiteljice predškolske djece, za koje mi se činilo da pruža mnogo neograničene kreativnosti u radu s djecom. I tu nisam pogriješila – prisjeća se naša sugovornica.
I sama kaže da u njenoj maloj kreativnoj radionici nastaje svega po malo.
– Nastaje stvarno svašta i ponekad mi se čini i da idem previše u širinu umjesto da se usredotočim na neke određene segmente likovnosti, no ne mogu si pomoći. Još uvijek postoje mnoge tehnike i područja likovnog izraza u kojima se želim okušati. Ponekad mi izgleda kao da moj rad s djecom ne dopušta mom dječjem entuzijazmu i želji za učenjem da nestane. Volim tehnike oslikavanja svile i keramike, akril i ulje na platnu, u zadnje vrijeme nešto manje radim akvarele i suhi pastel, a za ilustracije najčešće koristim lavir tuš i razne kombinirane tehnike. Prošle godine sam upoznala linorez na radionici Tomislava Sertića i pokušavam naći vremena da se još malo pozabavim tom tehnikom. Uglavnom, radost u otkrivanju novih načina izražavanja uvijek me odvede u nekom novom smjeru – pojašnjava Bojana.
Igraonice i radionice za mališane
Što se pak tiče radionica i igraonica, kaže kako su one usmjerene djeci predškolske i mlađe školske dobi.
– Od igraonica vodim likovnu igraonicu “Klinci kreativci” i igraonicu za potencijalno darovitu djecu Lumenkići u sklopu Dječjeg kluba Tratinčica. Odgojiteljica Greta Cahunek i ja periodički kroz godinu osmišljavamo i provodimo outdoor radionice u šumama u okolici Koprivnice, no ove godine imamo malu pauzu jer je kolegica na porodiljnom. Tijekom školskih praznika povremeno provodim likovne radionice u Pučkom otvorenom učilištu Koprivnica za djecu mlađe školske dobi za koje je uvijek postoji interes. Kako sam prošle godine završila edukaciju Stručno-razvojnog centra Trešnjevka za provođenje posebnog programa iz područja likovnosti u predškolskim ustanovama, svoja stečena znanja prenosim odgojiteljima putem naših internih stručnih usavršavanja kroz niz radionica – ističe.
S obzirom na to da je odgojiteljica, a i sama se likovno izražava, zanimalo nas je koliko je i zašto važno poticanje kreativnosti kod djece.
– Svaka odgojiteljica u svoj rad s djecom unosi i dio sebe, to je zapravo neizbježno. Ono što ja nastojim poticati i razvijati kod djece je kreativnost. Tu ne mislim samo na kreativnost u vidu likovnosti, već i u svim ostalim područjima spoznaja, kao što je naprimjer područje STEM-a, ali i svakodnevnim praktičnim situacijama. Razlog je što bez kreativnosti možemo biti odlični u svom poslu, ali ako uz to imamo još razvijen i kreativan način razmišljanja postajemo eksperti. To vrijedi za bilo koje područje – umjetničko, znanstveno, obrtničko ili bilo koje drugo – smatra Bojana.
Dodaje kako joj je zato važno da djeca ostaju slobodna u svojim promišljanjima i zaključivanjima, bez okvira i granica u stvaralaštvu i rješavanju problemskih situacija.
Potreba odraslih za likovnim izražavanjem nije nestala, samo se sakrila tijekom odrastanja
S druge strane, odraslima ponekad bude nešto teže upustiti se u likovno izražavanje, uvijek su tu neki komentari “Ne znam crtati” ili “Crtanje je za djecu”.
– Često dobivam sugestije od odraslih osoba da bih trebala napraviti kreativne radionice i za njih, a najzanimljivije je to što je sljedeća njihova rečenica nešto kao “Ali znaš, ja nemam smisla za crtanje, slikanje”. To je znak da, iako se ne osjećaju kompetentnima za likovno izražavanje, njihova potreba za time nije nestala, samo je izgurana negdje u kut vjerojatno pod utjecajem nekih predrasuda i stereotipa tijekom njihovog odrastanja. Danas sa sve većim prihvaćanjem umjetnosti u njenom najširem smislu, od apstrakcija i ekspresija do performansa i konceptualne umjetnosti, postaju ohrabreni da se ponovo okušaju u izražavanju kroz likovnost. Moje mišljenje je da ne postoji osoba koja ne bi mogla izraziti dio sebe kroz likovni izraz, pri čemu ne mislim na stvaranje umjetničkih djela, već da se isto kao i kod djece, izraze se na svoj autentičan način i da se nakon toga osjećaju bolje, opuštenije, zadovoljnije. Danas više nisu nepoznate ni metode relaksacije, rješavanja stresa ili usmjeravanja pažnje kroz bojanje mandala, metoda fraktalnog crteža ili art terapije – naglašava Bojana koja i sama u umjetnosti, odnosno likovnom izražavanju pronalazi svoj mir.
Umjetnost kao mir i opuštanje
To je, nastavlja, nešto što ju opušta.
– Bez obzira na to što takve izjava postaju kao neki kliše, ali to je zapravo istina. No, to ne znači da ponekad ne dolazi do frustracija i nezadovoljstva kada nešto ne ispadne onako kako sam zamislila. Ima i takvih trenutaka, no oni me tjeraju da idem dalje dok ne postignem ono s čime sam zadovoljna. Konačni rezultati, odnosno gotove slike, crteži ili bilo što drugo uvijek su odraz mojih trenutnih raspoloženja i promišljanja i koliko god se trudila da ne bude tako, jednostavno ne može ispasti drugačije – zaključuje.
