U listopadu 1954. godine u tadašnjoj Gimnaziji Ivo Marinković vladala je neuobičajena živost među učenicima koji su radili u sportskim sekcijama.
Cijele dane su trenirali na šljunkom posutom školskom igralištu i pripremali se za veliki dan, točnije, nedjelju, kada će se održati tradicionalni sportski susreti između gimnazija Virovitice i Koprivnice.
Najviše nervozan, međutim, bio je mladi nastavnih tjelesnog odgoja Ivan Kušek koji je tek te godine došao u Gimnaziju. Mladi, ambiciozni nastavnik, spremao je učenike za nastupe kako bi izvukli što bolji rezultat.
– Došla je očekivana nedjelja i započeli su sportski susreti. Ne sjećam se više kako smo prošli, ali znam da su učenici iz Koprivnice i njihovi roditelji koji su promatrali susrete bili zadovoljni – rekao je Kušek u jednom broju Glasa Podravine.
Od školskog natjecanja do prvih utakmica
Nedugo poslije tog susreta, Kušek je organizirao prvenstvo Gimnazije u rukometu i u svakom se razredu na satovima tjelesne kulture posebno zalagao da se učenici što bolje pripreme.
Već iduće, 1955. godine, od najboljih je igrača školskog natjecanja formirao reprezentaciju Gimnazije koja je prvu utakmicu odigrala u Križevcima protiv ondašnje Učiteljske škole. Iako su utakmicu izgubili, među igračima je zavladao pravi rukometni entuzijazam. Igrači su na utakmici nastupili kojekako obučeni. Da bi na neki način dobili novac, na jednom od njihovih sastanaka zaključeno je da se formira školski rukometni klub “Ivo Marinković” i da se od škole zatraže sredstva za kupnju opreme.
Prvi “pravi” dresovi
Prvi trener koprivničkih rukometaša Ivan Kušek bio je među rukometnim entuzijastima najsretniji kad su kupljeni dresovi.
– Trenirali smo tri puta tjedno, svjesni da smo najslabiji u natjecanju. Mislio sam da će mi u uigravanju momčadi činiti problem dolazak igrača, odnosno učenika-putnika. Nisam poznavao te mladiće i njihovu volju za rukometom, tako da sam bio ugodno iznenađen njihovim stalnim prisustvom na treningu. Svaki su put došli biciklom ili nekim drugim prijevoznim sredstvom i trenirali kao i oni iz grada – rekao je Kušek tada za Glas Podravine.
Anegdote iz G vagona
Svake druge nedjelje momčad je gostovala bilo u Varaždinu, Virovitici i Bjelovaru. Na put se polazilo najranijim jutarnjim vlakom. Igrači-putnici dolazili su u Koprivnicu dan prije i spavali u školskim kabinetima na strunjačama, pokriveni trenirkama ili ceradama. Na željezničkoj stanici bili su među prvima. Baš onda, prije polaska vlaka, skupljali su novac za putovanje i sa suhom hranom u školskim torbama smjestili se u vlak.
– U takozvanim G kolima razgovarali smo o tome s kojim je praškom najbolje prati dresove, kako smo čistili rashodovane kopačke koje smo dobili od NK Slavena i koju ćemo taktiku upotrijebiti da izgubimo sa što manjim omjerom. Na duljim putovanjima vadili smo suhu hranu i svi zajedno doručkovali. Uz jelo smo se dogovarali tko će iduće nedjelje na igralištu u Koprivnici postavljati mreže na golove – prisjetio se Kušek.
U G kolima nije bilo komotno, ali zato je bilo ispričano mnogo anegdota s utakmica. Kušek, popularni Apaš, izdvojio je jednu.
– Igrali smo u Bjelovaru i bili bolji. Specijalnost naših šutera bili su udarci u sam gornji ugao gola. Bilo je kasno kad smo primijetili da je na stativu naslonjen jedan od gledalaca iz Bjelovara, koji je klimave grede pomicao uvijek u suprotni ugao u koji je ulazila lopta. Kao trener i igrač bio sam iznerviran, što je došlo do kulminacije kad sam kamenom pogođen u glavu. Potrčao sam prema zapisničkom stolu i stavio prigovor… Tek u vlaku na povratku kući saznao sam da me pogodio naš igrač Boro Milivojević, koji momentalno nije igrao pa je gađao – suca.
