Kino Velebit već je desetljećima omiljena mjesto mnogih Koprivničanki i Koprivničanaca koji žele pogledati dobar film.
U tih nekoliko desetljeća mijenjali su se trendovi, materijali od kojih su izrađene filmske vrpce, analogno je postalo digitalno i još štošta, no jedna stvar je ostala ista – svakom dobrom kinu bio je i ostao potreban i dobar kino operater.
Jedan od njih je i Josip Sever koji ove godine obilježava 30. godišnjicu dolaska na radno mjesto kino operatera Kina Velebit, a iako ga možda ne poznaju osobno, na neki ga način znaju svi oni koji su u posljednjih 30 godina pogledali film u kinu jer upravo je on taj koji ga je pripremio za projekciju i pobrinuo se da sve prođe bez teškoća.
– Nakon što je bivši kino operater Marijan Zlatar otišao u mirovinu, tražio se novi. U to sam vrijeme bio bez posla i naišao sam na oglas u Glasu Podravine. Iskustvo nisu tražili pa sam se javio i zaposlio, a bilo je to 1995. godine – svoju priču počinje Sever.
Još uvijek se dobro sjeća kako je nekad izgledao posao u kinu.
– Tada su u kinu bila dva kino projektora, takozvani poljski Prexeri i s njima smo radili od 1995. do 2004. godine. Onda smo ih zamijenili novim Cinemeccanica projektorom koji danas stoji ovdje u predvorju na katu kina, a filmovi su stizali na 35 milimetarskim kolutima. 2013. godine došao je digitalni projektor koji imamo i danas – pojašnjava kronologiju osuvremenjivanja kino tehnologije.
Rad u kinu nekada je bio zahtjevniji i sve se radilo “ručno”, no iz perspektive jednog kino operatera, bilo je i zanimljivije.
– Moram priznati da mi je prije, barem u tom tehničkom smislu, bilo zanimljivije. Na primjer, film u trajanju od dva sata došao je u šest do sedam rola i prije projekcije ga je trebalo spojiti odnosno zalijepiti, a nakon zadnje projekcije trebalo je opet film rastaviti i poslati dalje u drugi grad, u drugo kino. Uvijek je bilo posla, trebalo je pregledati je li kopija možda oštećena i slično – prisjeća se Sever.
Uzbudljivi filmovi, uzbudljive anegdote
Filmovi su u to vrijeme u kina stizali na 35 milimetarskoj filmskoj vrpci pakiranoj na filmske kolute, a kopije je uvijek trebalo dobro pregledati. Filmska vrpca 90-ih je godina postala plastična, no nekad je bila celuloidna i vrlo zapaljiva, a uz što se veže i jedna zanimljiva anegdota.
– Čuo sam priče o celuloidnoj vrpci koja je bila izrazito zapaljiva. Ako je projektor iz nekog razloga stao, odnosno ako se dogodio nekakav mehanički kvar, snop svjetla je išao dalje i grijao pa bi se film rastopio. Marijan Zlatar mi je pričao da su stari kino operateri u takvim slučajevima cijele role bacali dolje po stepenicama jer to je zbog zapaljivosti bila opasna situacija – prisjeća se anegdota starih kino operatera.
U 30 godina rada u kinu, ni njega nisu zaobišle anegdote, a najdraža mu je jedna romantična o nestanku struje u vremenima bez interneta i mobilnih telefona.
– Na Varaždinskoj cesti se dogodio kvar na trafostanici i cijela je Koprivnica ostala bez struje. Znam da je bila srijeda jer je film igrao zadnji dan. Otprilike 20- minuta prije kraja tog romantičnog filma, nestalo je struje, publika i ja smo čekali hoće li se možda struja vratiti, a Elektra se nije javljala jer su imali previše posla. U to vrijeme nije bilo interneta i mobitela i nije bilo mogućnosti da se sazna što se točno događa ili da se kasnije pogleda film. Moglo se jedino čekati nekoliko mjeseci da film dođe u videoteke – prisjeća se Sever i dodaje kako je u vrijeme analogne tehnike pažljivo gledao sve filmove jer prvo ih je trebalo pripremiti, a kasnije paziti da sve bude u redu.
Znalo se dogoditi da, ako film nije dobro zalijepljen, na platnu bude pola slike i slično, a za nevremena se moglo dogoditi i da projektor iz nekog razloga stane.
– Uzeo sam svijeću, otišao dolje, sjeo na stol koji se tada nalazio ispred platna i ispričao svima završetak filma – rekao je naš sugovornik.
Tehnologija i trendovi
Osim što se u kinu mijenjala tehnologija, mijenjali su se i filmski trendovi, no Sever kaže kako su ljudi oduvijek voljeli doći u kino, no posjećenost je uvelike ovisila o filmu koji se prikazuje.
U to je vrijeme bio popularan Matrix, Gospodari prstenova, Brzi i žestoki i Titanic…
– Sjećam se da je jedan od najgledanijih filmova bio “Kako je počeo rat na mom otoku”, a domaći su se filmovi inače gledali slabije nego strani – priča Sever koji će u kinu ostati do mirovine, a do koje ima još nepunih četiri godine.
Pitanje je tko će ga naslijediti, no drago mu je da je danas sve digitalno i izvrsno posloženo pa tko god dođe, brzo će pohvatati konce posla.
Hoće li Josip Sever u mirovini navratiti u kino i konačno umjesto u projekcijsku sobu sjesti na neko od mjesta u dvorani ispred velikog platna i na miru pogledati neki film, sasvim je drugo pitanje, no sigurno ćemo i to provjeriti.
