Glas Podravine i Prigorja danas slavi velikih 75 godina postojanja, a povodom te značajne obljetnice razgovarali smo sa Smiljkom Banjanin, ženom koja je ostavila trag u ovoj medijskoj kući.
Njezin put iz Podravke u Glas Podravine i prigorja bio je, kako kaže, ispunjen prijateljstvima i druženjima koja su joj obogatila život.
– Iz Podravke sam došla u Glas i opet bih to učinila. Zbog prijateljstava koja nikad ne bih stekla da nisam došla ovdje. To su bila posebna vremena, ispunjena toplinom i zajedništvom – prisjetila se Smiljka.
Kad je počinjala u redakciji je radilo 15-ak ljudi. Bili su to dani kada su novine i radio zajedno činili srce informiranja cijele županije.
Smiljka se Glasu Podravine i Prigorja pridružila 80-ih godina. Tijekom karijere prošla je kroz razna radna mjesta od tajnice i kadrovskih poslova do marketinga, koji joj je, kako kaže, ostao u najljepšem sjećanju.
– Marketing je tada bio nešto potpuno drugačije. Lako smo dolazili do reklama jer smo imali i novine i radio. Sve je bilo jednostavnije, tiraža je bila velika, a i naknada. Kako su se vremena mijenjala, tako se promijenilo i sve ostalo – kaže Smiljka.
U to vrijeme, Koprivnica je isto bila puna događanja. Glas Podravine i Prigorja pratio je cijelu županiju, a redakcija je bila mjesto stalne živosti.
– Bili smo ekipa koja je radila, ali i ekipa koja se družila. Prijateljstva koja su se tada sklapala bila su iskrena i trajna – prisjetila se.
Sjeća se i prvog direktora, Jove Rojčevića, zatim Marijana Ivančana te Zvonimira Kušenića.
– Kad je Kušenić otišao, direktori su se mijenjali brzinom munje. Svako razdoblje nosilo je svoje izazove, ali uvijek smo radili kao tim – dodaje Smiljka.
Prije osam godina Smiljka je otišla u mirovinu. Iako su joj profesionalni izazovi ostali u lijepom sjećanju, priznaje da joj najviše nedostaje zajedništvo koje je tada vladalo.
– Bilo je prekrasnih prijateljstava i druženja. Pred mirovinom sam, nažalost, sve to morala ostaviti iza sebe. Danas je sve nekako drugačije. Ljudi se više ne druže kao prije, nitko nikoga ne gleda. A to zajedništvo s početaka, to mi najviše nedostaje – zaključuje Smiljka.
