Koprivničanac Ivan Gundić fotograf je koji je u neprekidnom stvaralačkom ritmu.
Poznat po svojoj predanosti umjetničkom izražavanju, trenutačno paralelno radi na dva nova rada, a također je u procesu selidbe ateljea.
U njegovom dnevnom rasporedu uvijek je “gusto”, ali to je tempo na koji je navikao. Kao umjetnik koji je zaposlen i koji svaki dan radi od devet do 17 sati, svoju umjetničku praksu uvijek je prisiljen “stisnuti” u neki prostor i vrijeme između redovnih životnih obaveza, što uključuje puno rada noću, a redovno i vikende.
Gundić je nedavno realizirao rad “Korištenje redovnog godišnjeg odmora” na jednoj od najstarijih žiriranih izlagačkih manifestacija u Hrvatskoj – Slavonskom biennaleu. Manifestacija je to koja bilježi svoj dvogodišnji kontinuitet od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, a odvija se u organizaciji Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku.
– Moj je rad nastao kao neka vrsta reakcije na ono što me kao umjetnika okružuje i što čini moju svakodnevnu rutinu. To je prije svega da sam zaposlen i da radim za korporaciju kao fotograf, primam plaću, a od svojeg rada plaćam porez, prirez, mirovinsko, zdravstveno itd. Dakle uredno sudjelujem u svemu što unutar ove epohe smatramo obnašanjem dužnosti pojedinca prema društvu, a sve ostalo što život ima za ponuditi, moram “ugurati” u 22 dana godišnjeg odmora, od kojih 90 posto odlazi na bavljenje umjetničkim radom – objašnjava Gundić i dodaje kako je ovim performansom želio dotaknuti poziciju umjetnika koji rade i propitati može li se umjetnik koji je komercijalno zaposlen uopće smatrati umjetnikom.
‘Dobra vrsta dosade’
Da razbije svakodnevnu rutinu jurnjave između gradova i poslova, Gundić je odlučio izvesti performans u kojem uzima tri dana redovnog godišnjeg odmora kako bi, svaki dan po osam sati i unutar galerijskog prostora, sjedio na stolici dok se kraj njega na podu nalazi jedan živi puž.
– Inače uzimam godišnji i potrošim svaki trenutak slobodnog vremena da bih se bavio svojim radovima, dakle jurim, žurim, printam i uvijek je frka i panika. Ovaj put, uzeo sam godišnji da bih se u okviru umjetničkog rada namjerno odmorio. Nije se dakle radilo o nekom “endurance” performansu kojemu je smisao pomaknuti granice psihičke i tjelesne izdržljivosti pa sjediti ukipljen bez komunikacije s okolinom, nego sam više imao na umu određeno namjerno usporavanje i provociranje one dobre vrste dosade – govori.
Smatra kako je ta vrta dosade danas postala izrazito rijetka pojava koju čovjek može iskusiti jedino ako zaglavi u liftu.
– Kad tri dana sjediš po osam sati, samo s bocom vode, bez mobitela i, najbitnije, bez mogućnosti da radiš išta drugo, onda ti ni ne padne na pamet da posegneš za čitanjem mailova ili razmišljanjem o tome što bi po kući iduće trebalo napraviti – objašnjava Gundić.
Puž u radu ima simboličku ulogu – on je spor, ali uporan. S druge strane, odabrao ga je kao referencu na legendarni performans njemačkog konceptualnog umjetnika Josepha Beuysa koji je proveo tri dana zatvoren u galeriji s divljim kojotom.
– On je ustrajao cjelokupno djelovanje čovjeka u društvu promatrati kao umjetničko djelovanje, a u performansu s kojotom ta divlja životinja interpretirala se kao simbol nepripitomljenog duha američke divljine. Kod mojeg rada referenca je u svojevrsnoj zamjeni teza. Umjetničkim radom bavim se u međuvremenu i međuprostoru, a umjesto stresnog i vjerojatno opasnog suživota s divljim kojotom, biram provesti tri dana s pužem – ističe.
Dojmovi s bijenala bili su odlični, a posebno ga je iznenadilo koliko mu je ljudi prišlo i reklo kako se potpuno pronalaze u toj situaciji osobe koja profesionalno radi jedno, a potpuno živi za nešto sasvim drugo. Na kraju krajeva, žiri mu je dodijelio i nagradu Ex Aequo.
– To je za mene velika stvar, budući da je na bijenale stiglo 228 prijava iz preko 30 država svijeta, a njih 46 odabrano je za izlaganje. Stvarno sam počašćen i zahvaljujem svima još jednom i ovim putem – kaže Gundić.
Nagradama ispunjena 2024. godina
Prošlu, 2024. godinu pamtit će i po Sarajevo Photography Festivalu na kojem je osvojio prvo mjesto u kategoriji konceptualne fotografije i Grand Prix nagradu festivala.
– Nagrade naravno da su bitne jer, ako ništa drugo, dobiješ neku povratnu informaciju da je to što radiš i za što se često jako angažiraš primijećeno, ali mislim da se istovremeno podrazumijeva da nagrade ne mogu biti glavna motivacija i neka vrsta cilja, posebno u umjetnosti jer umjetnost nije natjecanje. Umjetnost kao natjecanje nema nikakvog smisla – ističe Gundić.
Svojevrsna velika “nagrada” bila je i ta da je uvršten na popis značajnih autora i autorica Suvremene hrvatske fotografije koji okuplja autore i radove avangardne, konceptualne i suvremene umjetničke prakse u polju fotografije.
– To je odlična stvar. U domaćim akademsko-fotografskim krugovima to je poput rituala inicijacije. Svi smo mi “pročešljavali” portal Suvremena hrvatska fotografija kad smo se pripremali za prijemni na akademiju ili kad smo tražili referentne autore pripremajući se za neki od ispita. Stvarno je super dok se nađeš u društvu onih o kojima si učio – govori.
Na pitanje na koji način razvija pristup svom radu te kako dolazi do ideja za prikaz tema kojima se bavi, Gundić kaže kako nema određenu strategiju, jer je u trenutačnim okolnostima ne može ni imati.
– Kao što sam već spomenuo ranije u razgovoru i o čemu sam, uostalom i htio progovoriti s “Korištenjem redovnog godišnjeg odmora”, ono što mi nedostaje je malo prostora za kreativni proces. Koliko god se trudio najbolje iskoristiti svaku rupu u rasporedu da radim na razradi ideja ili produkciji, kreativnost i inspiracija na žalost ne mogu se isplanirati i postaviti u tjedni raspored kao što se to može napraviti s poslovnim sastankom. Zato se trudim, negdje u pozadini uma, biti fokusiran na kreativni proces bez obzira na vrijeme i mjesto, trudim se dosta čitati, istraživati i što manje vremena potrošiti na stvari koje nisu produktivne u tom smislu – objašnjava.
Gundić pokazuje kako je za uspjeh u umjetnosti potrebna ogromna posvećenost i žrtva. Njegova sposobnost balansiranja između svakodnevnih obaveza i umjetničkog stvaralaštva primjer je strasti prema onome što radi, čak i u okolnostima koje zahtijevaju dodatnu snalažljivost i prilagodbu. Unatoč svemu, kaže kako je 2024. godinom jako zadovoljan.
– Puno sam radio, tu su bile i nagrade, održao sam i prvo gostujuće predavanje na fakultetu, dosta sam i putovao, a za novu godinu tu su ostali neki novi izazovi, novi projekti pa onda čak i novi prostor u koji se moram useliti. To su sve pozitivni izazovi. Još samo za kraj, želim svim čitateljima i čitateljicama sve najbolje u 2025. godini, družite se, volite se i sretno vam bilo – poručuje.
